IZVJEŠTAJ S OKRUGLOG STOLA „IZAZOVI POLITIKE ZAŠTITE OKOLIŠA ZA NOVE ČLANICE EU I HRVATSKU- ŠTO DALJE?“ JEAN MONNET PROJEKT „POLO-CRO28: OPSERVATORIJ POLITIKA U HRVATSKOJ“

Zagreb: Predstavništvo Europske komisije u Republici Hrvatskoj, Ulica Augusta Cesarca 4
Utorak, 19. travnja 2016., 10.00-12.30 sati

U utorak, 19. travnja 2016. u Kući Europe u Zagrebu održan je drugi okrugli stol POLO-Cro28 projekta pod nazivom „Izazovi politike zaštite okoliša za nove članice EU i Hrvatsku – što dalje?”, organiziran u suradnji s Predstavništvom Europske komisije u RH. Cilj okruglog stola bio je potaknuti raspravu o značaju politike zaštite okoliša u Hrvatskoj u područjima gospodarenja otpadom, vodama i zaštiti prirode te izazovima provedbe započetih reformi u navedenim područjima, koji u skladu sa zakonodavnim i strateškim okvirom Europske unije predstoje Hrvatskoj u razdoblju do 2020. godine.

Skup su kratkim pozdravnim govorima otvorili Nj. E. Branko Baričević, šef Predstavništva Europske komisije u RH, dr.sc. Sanja Tišma, ravnateljica Instituta za razvoj i međunarodne odnose (IRMO) i moderatorica skupa te dr.sc. Višnja Samardžija, koordinatorica projekta.

Okrugli stol bio je organiziran u okviru jednog panela, a svaki od četiri govornika, kao stručnjak za određeno područje zaštite okoliša dao je svoj osvrt na stanje i izazove koji Hrvatskoj predstoje u narednom razdoblju. Marijan Galović iz Instituta za ruralni razvoj i ekologiju prezentirao je stanje u području gospodarenja otpadom. Prof. dr.sc. Ranko Biondić sa Geotehničkog fakulteta iz Varaždina, Zavoda za hidrotehniku govorio je o stanju voda i problematici gospodarenja vodama u Hrvatskoj. Dr. sc. Matija Franković iz Hrvatske agencije za okoliš i prirodu približio je prisutnima aktualno stanje u području zaštite prirode, dok je Maja Božičević Vrhovčak iz Društva za oblikovanje održivog razvoja (DOOR) kao predstavnica civilnog društva prezentirala probleme i izazove koji Hrvatskoj slijede u području zaštite okoliša iz perspektive predstavnika nevladinih organizacija.

Marijan Galović je uvodno objasnio tijek procesa kroz koji je Europska unija definirala svoju politiku u području gospodarenja otpadom. Istaknuo je kako je 2012. godine u Europskom parlamentu donesena rezulucija pod nazivom „Rezulacija o resursno efikasnoj Europi“ u kojoj se navodi kako se potrebe za financiranjem iz fondova EU-a moraju uskladiti s prioritetnim aktivnostima hijerarhije gospodarenja otpadom, odnosno kako prvenstveno treba financirati prevenciju nastanka otpada, pripremu za ponovnu uporabu, recikliranje odnosno kompostiranje, a tek onda razmišljati o financiranju oporabe i odlaganja otpada. Poznavatelji prilika planiranja korištenja europskih strukturnih i investicijskih fondova u Hrvatskoj upoznati su sa situacijom da je Hrvatska u svom prvom nacrtu Plana gospodarenja otpadom 2015.-2021. predvidjela 425 mil. eura za odlaganje otpada, dok je za mjere smanjivanja količine otpada, razvrstavanja, recikliranja, odnosno prioritetne aktivnosti, predvidjela 50 mil. eura. Galović ističe kako smo već u početku krivo izbalansirali ono što nam je EU htjela poručiti.

Objasnio je i na koji se način politika gospodarenja otpadom razvijala na razini Europske unije i kako je ona povezana sa kohezijskom politikom i financiranjem iz europskih strukturnih i investicijskih fondova. Predstavio je vodeće strateške dokumente i njihove ključne ciljeve u području gospodarenja otpadom. Od inicijative razvojne strategije Europa 2020 „Resursno učinkovita Europa – Vodeća inicijativa strategije Europa 2020“, čiji je središnji aspekt prelazak s postojećeg linearnog na kružno gospodarstvo. Preko dokumenata Europske komisije „Plan za resursno učinkovitu Europu“ , „Prema kružnom gospodarstvu: Program nulte stope otpada u Europi“ do novog ambicioznog „Paketa o kružnom gospodarstvu“ s pripadajućim Akcijskim planom iz 2015. godine.

Istaknuo je da je na razini EU-a prepoznato kako financiranje iz strukturnih fondova nije donosilo željene rezultate te su u sklopu nove Kohezijske politike uvedeni tzv. preduvjeti za financiranje. Preduvjeti imaju dvije forme: ex-ante, što znači da se određeni uvjeti moraju provesti prije raspodjele sredstava i ex-post, što znači da će se nova sredstva državama članicama odobravati isključivo prema uspješnosti u provedbi projekata u odnosnu na te iste uvjete. Naglasio je da je Hrvatska morala zadovoljiti 4 preduvjeta prije pripreme operativnih programa u kojima se nalaze projekti gospodarenja otpadom. Analizom tih preduvjeta dolazi se do rezultata da Hrvatska još uvijek nema ostvarene preduvjete kako bi mogla koristiti sredstva namjenjena za sektor gospodarenja otpadom.

Postojeći Plan gospodarenja otpadom 2007.- 2015. je istekao, novi još nije usvojen. Hrvatska nema ni Plan sprečavanja nastanka otpada koji je, prema Okvirnoj direktivi o otpadu, trebala donijeti ne kasnije od 12. prosinca 2013. godine. Odluka je donesena da će Hrvatska svoj Plan sprečavanja nastanka otpada uključiti u novi Plan gospodarenja otpadom 2015. – 2021., no kako on nije usvojen, trenutačno u Hrvatskoj ne postoji Plan sprečavanja nastanka otpada. Galović je naglasio da Hrvatskoj predstoji i izazov odvojenog prikupljanja i recikliranja otpada, koji trenutno u Hrvatskoj iznosi 17%, a cilj je odvojeno sakupljati i reciklirati 50% otpada do 2020. godine prema europskim direktivama koje smo prenjeli u nacionalno zakonodavstvo. S posebnim naglaskom da novi „Paket o kružnom gospodarstvu“ Europske komisije postavljaja još ambicioznije ciljeve recikliranja: 60 % komunalnog otpada do 2025. i 65% do 2030. godine i Hrvatska se treba ozbiljno posvetiti ostvarivanju tih ambicioznih ciljeva. Na kraju je naglasio kako je održivo gospodarenje otpadom u Hrvatskoj moguće te je istaknuo primjere dobre prakse, grada Čakovca i grada Preloga u Međumurskoj županiji, čija komunalna poduzeća već danas odvojeno prikupljaju preko 50 % komunalnog otpada.

Izv.prof.dr.sc. Ranko Biondić govorio je o zaštiti i upravljanja vodama u Hrvatskoj te istaknuo činjenicu da je Hrvatska zemlja bogata vodom. UNESCO-va studija iz 2003. navodi da je Hrvatska na 4. mjestu po vodnom bogatstvu u Europi (po količinama vode po broju stanovnika godišnje), odnosno na 42. mjestu u svijetu. Vode očito imamo, a trebamo ju znati zaštiti i dobro njome upravljati. Prof. Biondić je izložio povijesni prikaz razvoja sustava upravljanja vodama na području današnje Hrvatske od prije Drugog svjetskog rata do danas te se potom usredotočio na zakonodavni okvir Europske unije i krovni dokument u području upravljanja vodama – Okvirnu direktivu o vodama. Svrha Direktive je uspostava okvira za zaštitu svih površinskih i podzemnih voda na cijelom području EU-a, a glavni ciljevi su postizanje i održavanje dobrog stanja za sve površinske i podzemne vode.

Direktiva propisuje određene rokove za provedbu, vremenski usklađene u svim državama članicama. Hrvatska se u taj proces uključila ulaskom u Europsku uniju 2013. godine kad je donjela svoj prvi Plan upravljanja vodnim područjima 2013.-2015.Trenutno se nalazimo u ciklusu drugog Plana upravljanja vodnim područjima 2016.-2021., koji je izrađen i u procesu je javne rasprave te se očekuje donošenje od strane Vlade RH. Godine 2021. očekuje se početak trećeg šestogodišnjeg ciklusa, dok je 2027. godina rok za postizanje kranjeg cilja Okvirne direktive o vodama – postizanje dobrog stanja svih voda na teritoriju Europske unije.

Prof. Biondić je izložio pregled strateškog, zakonodavnog i instucionalnog okvira upravljanja vodama u Hrvatskoj te pregled stanja površinskih, priobalnih i podzemnih voda po vodnim područjima – u Dunavskom i Jadranskom slivu. Za kraj je naveo izazove za Hrvatksu – postizanje dobrog stanja voda, postizanje dovoljne količine vode odgovarajuće kakvoće za različite oblike korištenja voda, zaštita i unapređenje vodenih ekosustava i ekosustava ovisnih o vodi te ublažavanje štetnih posljedica u okolišu uzrokovanih sušama i poplavama. Napomenuo je kako se ti svi ciljevi mogu postići provedbom kvalitetnog monitoringa površinskih i podzemnih voda, te provedbom mjera koje se provode na cjelinama podzemnih voda koje su u lošem stanju. To uključuje sanaciju onečišćivača, izgradnju sustava javne odvodnje, pročišćavanja otpadnih voda prije upuštanja u okoliš te sanaciju odlagališta komunalnog otpada.

Dr.sc. Matija Franković, dugogodišnji ravnatelj Državnog zavoda za zaštitu prirode predstavio je dvije temeljne europske direktive u području zaštite prirode – Direktivu o pticama i Direktivu o staništima. Direktiva o pticama usvojena je 1979. godine, u cilju zaštitite svih divljih ptica i njihova staništa diljem EU-a, dok je Direktiva o staništima usvojena 1992. godine i uvodi slične mjere zaštite europske flore i faune, no osim ptica obuhvaća dodatnih 1000 vrsta biljaka, sisavaca, gmazova, riba te više od 230 stanišnih tipova. Provedba ta dva propisa odvija se u prvom redu kroz uspostavljanje ekološke mreže Natura 2000. Svaka država članica EU-a pridonosi ovoj mreži izdvajanjem najvažnijih područja za svaku pojedinu vrstu i stanišni tip. Tako je i Hrvatska od 2007. do 2013. imala uspostavljenu nacionalnu ekološku mrežu, da bi ulaskom u EU proglasila europsku ekološku mrežu Natura 2000 na svom teritoriju, u nešto manjem obujmu.

Govoreći o stanju zaštite prirode u Hrvatskoj dr.sc. Franković istaknuo je kako je Hrvatska prema stanju očuvanosti prirode pri vrhu Europske unije. U Hrvatskoj postoji dovoljno podataka o bioraznolikosti unutar mreže Natura 2000 za kopnena staništa, no podaci za morske vode još uvijek su nedostatni. Tako Hrvatskoj u razdoblju do 2023. godine predstoji prikupljanje podataka za morska staništa, kroz Operativni program Koherentnost i kohezija.

Dr.sc. Maja Božičević Vrhovčak, predstavnica udruge građana DOOR (Društva za oblikovanje održivog razvoja) je u svom izlaganju navela ključne probleme politike zaštite okoliša iz perspektive organizacija civilnog društva, konkretno mreže okolišnih udruga Zeleni forum. U području otpada istaknula je revizije centara za gospodarenje otpadom, nedostajuće podzakonske akte i otpor javnosti izgradnji centara za gospodarenje otpadom. U području zaštite prirode, istaknula je da u jednom trenu nije bio jasan stav Vlade prema eksploataciji nafte u Jadranu, kao ni prema prema direktivama o ugroženim vrstama te je naglasila problem nepoznavanja propisa vezanih za Naturu 2000. U području upravljanja vodama, istaknula je nejasan status razvoja nekih hidroenergetskih objekata te nepovjerenje javnosti prema studijama utjecaja na okoliš, dok je za područje zraka i emisije stakleničkih plinova istaknula nejasan status TE Plomin C, nejasan nastavak rada na Niskougljičnoj razvojnoj strategiji RH koju je prošla Vlada izradila, ali nije usvojila te nejasan stav Vlade prema obvezama iz Direktive o energetskoj učinkovitosti, vezane za razdjelnike topline.

Dr.sc. Božičević Vrhovčak je zatim navela razloge zašto je prema njenom mišljenju takvo stanje. Istaknula je da se zakoni donose prvenstveno zbog usklađivanja s Europskom komisijom, a ne zbog nekog dubinskog razumijevanja što mijenjati i na koji način poboljšati regulativu. Posljedica toga je da su direktive vrlo temeljito prenesene, ali s premalo uvažavanja lokalnih uvjeta. Isto tako nema kontinuiteta „od vlade do vlade” te postoje razlike u strateškim prioritetima između vlada. Posljedica toga je nesigurnost kao i trošenje postojećih resursa. Također, postoji problem kašnjenja u donošenju podzakonskih akata pa su već doneseni propisi neprovedivi. No ukoliko zakoni i podzakonski akti postoje, onda izostaje nadzor nad provedbom pa se propisi nepotpuno provode. Dr.sc. Božičević Vrhovčak je istaknula i problem niske razine sudjelovanja zainteresirane javnosti, u svim fazama, od donošenja javne politike, provedbe do evaluacije. Tu su važna dva procesa za rješavanje ovih problema: jedan je obrazovanje i to svih uključenih od predstavnika javnog sektora, privatnog sektora do organizacija civilnog društva, dok je drugi otvaranje prostora za dijalog i suradnju koji bi podrazumjevao transparentno formiranje radnih grupa za pojedine teme izrade zakonskih i podzakonskih akata, objavljivanje tzv. „citizen summary” za sve propise po uzoru na Europsku komisiju te dovoljno vremena za javne rasprave, koje su u Hrvatskoj izrazito kratke.

Nakon izlaganja uslijedila je dinamična diskusija između pozvanih govornika i auditorija, a najviše pozornosti izazvale su teme iz područja gospodarenja otpadom.

Program

Prezentacije