Opatija: Jean Monnet međusveučilišni centar izvrsnosti, ul. Vladimira Nazora 2.

12. listopada 2017., 10.30-13.30 sati

POLO Okrugli stol „Energetska unija – mogućnosti i izazovi za Hrvatsku“ održan je u četvrtak 12. listopada 2017. u Jean Monnet međusveučilišnom centru izvrsnosti u Opatiji. Okrugli stol je organiziran kao peti skup u sklopu projekta „POLO-Cro28: Opservatorij politika u Hrvatskoj“. Skup je organizirao IRMO u suradnji s Jean Monnet međusveučilišnim centrom izvrsnosti i Pravnim fakultetom u Rijeci te Predstavništvom Europske komisije u Hrvatskoj. Okrugli stol su pozdravnim riječima otvorili Emil Priskić zamjenik gradonačelnika Grada Opatije, Vesna Crnić Grotić dekanica Pravnog fakulteta u Rijeci i Višnja Samardžija koordinatorica POLO projekta iz IRMO-a. Uslijedio je panel u kojem se raspravljalo o Energetskoj uniji EU-a kao okviru za provođenje reformi, tehničkom i tehnološkom razvoju u okviru Energetske unije, tržišnom natjecanju, energetskoj tranziciji, kao i o ulozi civilnog društva u ovom području. Na skupu su izlagali: Denis Redžepagić iz Predstavništva EK u RH, Slavko Krajcar s Fakulteta elektrotehnike i računarstva iz Zagreba,  Vlatka Butorac Malnar s Pravnog fakulteta u Rijeci, Vedran Horvat iz Instituta za političku ekologiju iz Zagreba, te Vjeran Piršić iz udruge Eko Kvarner. Okrugli stol moderirala je Ana-Maria Boromisa* iz IRMO-a. Nakon panela uslijedila je rasprava.

Prvi govornik, Denis Redžepagić, govorio je o konceptu Energetske unije i politikama za njezinu provedbu. Europska komisija od početka Junckerovog mandata ima deset prioriteta do 2020. godine, a među njima je su i Energetska unija i klima. Ciljevi i mjere za ostvarivanje energetske politike do 2020. su definirani, a razmatraju se mjere za razdoblje do 2030. Ciljevi  uključuju tri elementa. Prvi je smanjenje emisije stakleničkih plinova, povećanje udjela obnovljivih izvora energije i povećanje energetske učinkovitosti. Sljedeći element je Pariški sporazum kao najrazvidniji dokument koji pokazuje da je Europa preuzela na sebe ulogu voditelja energetske tranzicije i brige za okoliš i klimu. Treći element je europska Energetska unija. Novina koju je ova Komisija uvela je povećanje financijskih sredstava za mjere unutar Europske Energetske unije. Najavljena je izrada investicijskog plana kako bi se privatni sektor uključio u provedbu i rad na politikama u segmentu energetike te europski vanjski investicijski plan kao financijski mehanizam kojim se izvan Europske unije provode neki segmenti energetske politike. Europska Energetska unija povezana je sa svim do sada spomenutim konceptima. Riječ je o skupu politika koje sve doprinose ostvarivanju ostalih prioriteta Komisije, a prvenstveno zapošljavanju, rastu i ulaganju. Tri ideje europske Energetske unije su: modernizacija gospodarstva smanjenjem emisija stakleničkih plinova uz stvaranje radnih mjesta i gospodarskog rasta, EU kao globalni predvodnik u obnovljivoj energiji uz stavljanje energetske učinkovitosti na prvo mjesto, te konačno postizanje socijalno poštene tranzicije. Najveći dio zakonodavnih rješenja već je donesen, no na Hrvatskoj ostaje provedba i rad na transponiranju direktiva, te rad na investicijskom planu. Uz to postoji i politički segment koji uključuje rad Hrvatske i Europske komisije u sklopu političkih tijela i udruga s ciljem povezivanja zemalja po pitanju energetike.

Prof. dr. sc. Slavko Krajcar govorio je o tehničkom i tehnološkom razvoju u okvirima Energetske unije. Uvodno je spomenuo važnost promjena i preslagivanja načina razmišljanja. U nastavku je kratko ponovio značaj Pariškog sporazuma, te pozvao na promjenu paradigme u ekonomiji. Europska unija je nakon Pariškog sporazuma promijenila paradigmu obaveza iz Paketa 2020 u mogućnosti – svaka država ispunjava ciljeve koliko želi, a političkim će se sredstvima omogućiti da svatko učini još malo te da zbroj dostigne ciljane vrijednosti. Do cilja čiste energije za sve može se doći ubrzanjem istraživanja i inovacija dok god te inovacije dolaze na tržište. Prepoznavanje prilika za novu ekonomiju proizlazi iz sustava pet D: dekarbonizacija, demokratizacija, digitalizacija, diverzifikacija i disruption (raskid).

Europska unija osim političkog rješenja uključuje i struku u izradi Europskih strateških planova razvoja energetskih tehnologija. Ti planovi služe kao svojevrsni alati. Nakon Pariškog sporazuma dolazi do revidiranja Strateških  planova za razvoj energetskih tehnologija (Strategic Energy Technology Plan -SET-Plan)  te se fokus stavlja na: ciljevima orijentirana istraživanja, integrirani pristup, novu strukturu upravljanja i jačanje partnerstva. SET-Planovi se financiraju dijelom iz Europske unije, primjerice iz programa Obzor 2020, a dijelom iz nacionalnih programa. U ideju Energetske unije uključeni su sustav visokog obrazovanja, Europske tehnološke i inovacijske platforme (European Technology and Innovation Platforms – ETIP)  i Platforme za održivu nuklearnu tehnolgiju (Sustainable Nuclear Energy Technology – SNET). U konačnici je zaključeno da se problem energetske učinkovitosti može riješiti samo jačanjem demokracije i sudjelovanja javnosti.

Doc. dr. sc. Vlatka Butorac Malnar fokusirala se na tržište električne energije iz perspektive Hrvatske te ga je povezala s politikama tržišnog natjecanja. Pravo tržišnog natjecanja počiva na postulatu prema kojem više poduzetnika koji se bave određenom djelatnošću, znači veću vjerojatnost da će među njima vladati konkurencija. Konkurencija potiče gospodarski razvoj te je u tom smislu poželjan fenomen. Pravila o zaštiti tržišnog natjecanja su regulirana i na razini Europske unije i nacionalno. Pravila zabranjuju kartelne sporazume među poslodavcima, zloupotrebu vladajućeg položaja i uvode kontrolu koncentracije. Uz to zabranjuju se državne potpore poduzetnicima, osim u iznimnim slučajevima. Tržište električne energije je po prirodi monopolno tržište. Europska unija ima stajalište da se čak i takva tržišta trebaju liberalizirati. 1992. godine Europska unija kreće s liberalizacijom tržišta električne energije. Sporost procesa potvrđena je 2007. godina, kada je u državama članicama i dalje bila prisutna koncentracija, te de facto monopolna tržišta. Danas situacija nije mnogo napredovala iako su tržišta električne energije podijeljena u djelatnosti koje ostaju u sklopu javnih usluga (prijenos električne energije, distribucija i organiziranje tržišta) i tržišne djelatnosti (proizvodnja, opskrba i trgovina). U Hrvatskoj, u svim djelatnostima dominira HEP što pokazuje da je proces liberalizacije dobro započeo, međutim da nije zaživio. Budućnost leži u obnovljivim izvorima energije jer u ovom području postoji velika mogućnost za rast i konkurenciju sa svim svojim dobrobitima. Uz to, tržište obnovljivim izvorima energije država može poticati.

Vedran Horvat govorio je o tome kako Energetska unija, kao koncept i u provedbi, dolazi do ljudi. Energetska unija predstavlja pomak prema nisko ugljičnoj energiji, napuštanje orijentacije na fosilna goriva, fleksibilniji, integrirani i otporniji energetski sustav na razini EU-a i napuštanje ovisnosti o ugljenu. Ciljevi Energetske unije su zaokruženi oko energetske sigurnosti (potreba za autonomijom u odnosu na vanjske dobavljače energenata), ekonomskog učinka (povezani s cirkularnom ekonomijom) i ekološke održivosti (povoljni utjecaj na okoliš i smanjenje emisije stakleničkih plinova). Neki od prioriteta koje energetska unija postavlja ispred sebe su ulaganje u energetsku učinkovitost, odvajanje ekonomskog rasta od CO₂ emisija, smanjenje ovisnosti o plinu i vanjskim dobavljačima i povećanje elektrifikacije energetskog sustava. Energetska tranzicija ostavlja nekoliko otvorenih pitanja. Prije svega postavlja se pitanje aktera koji su pokretačka snaga tranzicije. Postoje li gubitnici energetske tranzicije, te kakav je socijalni učinak tranzicije? U kolikoj je mjeri provedba Energetske unije pitanje tržišta, a u kolikoj pitanje solidarnosti? Postoje li ograničenja na doseg tehnološke revolucije? Prilike koje Energetska unija donosi su dekarbonizacija, lokalni odgovor na klimatske promjene, stvaranje decentraliziranog energetskog sistema i energetska učinkovitost. Hrvatska zaostaje u procesu energetske tranzicije u usporedbi s ostalim državama članicama EU-a. Ne postoji dovoljan društveni pritisak prema tranziciji. Po anketama građani Hrvatske u velikoj mjeri imaju pozitivna mišljenja o prelasku na obnovljive izvore energije, no problem je da se njihov glas nedovoljno čuje. U Hrvatskoj je HEP i prilika i kamen spoticanja jer s HEP-om kako je ustrojen trenutno, Hrvatska ne može ući u kvalitetnu energetsku tranziciju.

Vjeran Piršić polazi od stajališta da je cijeli proces energetske tranzicije već zakasnio, jer je postojeći energetski sustav i način korištenja energije smrtonosan. Podaci Europske agencije za okoliš pokazuju da je 80% preuranjenih smrti Europljana uzrokovano česticama koje nastaju izgaranjem fosilnih goriva. Da bi se to izbjeglo, energetska tranzicija je trebala početi prije nekoliko desetljeća, kao što i je na otoku Krku. Na Krku je trenutno aktivno četrnaest projekata od kojih je najbitniji onaj o energetski nezavisnom i CO₂ neutralnom otoku do 2030. godine. Ovaj projekt nije povezan s velikim kompanijama. Promjena prema energetskoj učinkovitosti mora doći s lokalne razine i od običnih ljudi koji će, primjerice umjesto azbesta na krovove staviti solarne panele. Vjetro-elektrane bi trebale biti komunalne i trebale bi davati besplatnu energiju jednom kada budu isplaćene. Glavna poruka ovog izlaganja je da se mora raditi na terenu. Rješenje leži u naizgled malim projektima koji doprinose održivosti i energetskoj učinkovitosti.

Nakon izlaganja uslijedila je rasprava koju je moderirala Dr. sc. Ana-Maria Boromisa. Raspravljalo se o pozicioniranju Hrvatske u odnosu na ostale nove članice Europske unije, ulozi tržišta u održivosti, kritičnoj masi koja je potrebna za promjene, LNG terminalu, TE Plomin, odnosima cijena iz obnovljivih i konvencionalnih izvora energije itd.

Rezultati rasprave mogli bi se sumirati u nekoliko točaka:

• Često se stanje u Hrvatskoj uspoređuje sa sličnim državama
• Preduvjet za energetsku tranziciju obrazovani je potrošač i tehnologija
• Energetska tranzicija u Hrvatskoj još je u začetku, energetski sektor nije demokratiziran i nedostaje građanski nadzor
• Građani su pasivni u provedbi energetske politike
• Različita energetska tržišta se nadopunjuju i nisu međusobno isključiva

Na temelju zaključaka okruglog stola mogu se formulirati sljedeće preporuke:

• Hrvatska se ne bi trebala previše uspoređivati s lošijima od sebe nego pronaći vlastitu nišu ili se uspoređivati s boljima
• Javnim komunikacijama treba promovirati ideju energetske demokracije
• Treba promicati aktivno sudjelovanje građana u provedbi energetske politike:
  • omogućavanjem razvoja u proizvođače-potrošače (zakonodavno poticajnim sredstvima promovirati energetsko zadrugarstvo) i
  • demokratizacijom energetskog sektora i povećanjem građanskog nadzora nad  HEP-om
• Promovirati triple helix R&I i financijski poticati uključivanje istraživačkih institucija u ERA (European Research Area)
• Usmjeriti dio istraživačkog javnog financiranja u projekte s velikim učešćem gospodarstva u okviru SET-Planova EU-a
• Rješavanje energetskog siromaštva treba povezati s projektima obnovljivih izvora i energetske učinkovitosti.

Program

Prezentacije

• Malnar
• Horvat
• Krajcar (na zahtjev)
• Redzepagić (na zahtjev)

* u okviru projekta IP-2013-11-2203

Zagreb: Predstavništvo Europske komisije u Republici Hrvatskoj, Augusta Cesarca 4.
26. travnja 2017., 10.00-12.30 sati

Okrugli stol pod nazivom „Izazovi konkurentnosti za nove članice EU-a i Hrvatsku?“ održan je 26. travnja 2017. u Kući Europe u Zagrebu u suradnji IRMO-a i Predstavništva Europske komisije u Hrvatskoj. Skup je organiziran u okviru Erasmus+/Jean Monnet projekta za potporu institucijama „POLO-Cro28: Opservatorij politika u Hrvatskoj“, kojeg IRMO provodi od rujna 2015. Okrugli stol pozdravnim riječima otvorili su Nj. E. Branko Baričević, šef Predstavništva Europske komisije u Hrvatskoj i Višnja Samardžija, koordinatorica projekta iz IRMO-a i moderatorica skupa. Višnja Samardžija izložila je ciljeve i aktivnosti projekta te najavila govornike i teme izlaganja. Skup se sastojao od uvodnih izlaganja panelista te pitanja i odgovora između govornika i auditorija. Govornici na skupu bili su: Manica Hauptman, Predstavništvo Europske komisije u Hrvatskoj; Krešimir Jurlin, IRMO; Andrea August, Agencija za investicije i konkurentnost; te Martina Basarac Sertić, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti.

Manica Hauptman izložila je mehanizme i instrumente jačanja konkurentnosti u Europskoj uniji. Hauptman je naglasila da su se u 2016. i 2017. ulaganja i zapošljavanje u EU približili razinama prije krize, ali da nažalost rast nije dovoljno snažan da bi se produktivnost podignula na razinu prije financijske krize. Europa zaostaje u usvajanju novih tehnologija na području proizvodnje kao i na području usluga. Jedinstveno tržište još uvijek ne ostvaruje puni potencijal, a to je vidljivo iz nedovoljne brzine širenja inovacija, te nezadovoljavajuće raspodjele ulaganja i preraspodjele resursa. Osim toga, povećava se jaz produktivnosti između poduzeća koja koriste najsuvremeniju tehnologiju i poduzeća koja se sporo prilagođavaju. Hauptman je istaknula i brojne izazove povezane s tehnološkim promjenama u kontekstu održivog, kružnog i nisko ugljičnog gospodarstva. Puno radnih mjesta diljem EU-a automatizirano je, a što se tiče novih to su u pravilu radna mjesta s visokom dodanom vrijednošću za koje su potrebne dodatne vještine i dodatno obrazovanje. Nažalost, prekvalifikacije, usavršavanja i optimalna raspodjela radne snage unutar svih zemalja članica EU-a odvijaju se presporo. U kontekstu konkurentnosti, glavni izazovi za EU su poticanje inovacija i razvoj tehnologije. Europa bi morala omogućiti kontinuiranu modernizaciju industrije. To, međutim, na sjeveru i zapadu EU-a ide brže, a na istoku i jugu malo sporije. Nadalje, EU bi trebala stvarati povoljnije uvjete za poslovanje novoosnovanih, rastućih i poduzeća koja ponovno pokreću proizvodnju. Poseban problem je održivost malih i srednjih poduzeća na dulji rok kao i njihova sposobnost da prerastu u velika poduzeća. Suradnja javnog i privatnog sektora u preobrazbi industrije nedostatna je, te će se na tome trebati raditi. Isto tako klasteri i ulagački partneri trebali bi više raditi na udruživanju snaga u sklopu ulagačkih projekata. Hauptman se osvrnula i na socijalni aspekt unutar ekonomije budućnosti, jer je potrebno ostvariti dobar odnos između radnog i slobodnog vremena. Posebno je pitanje gdje se ulažu sredstva. U tome smislu u tijeku su reforme za jačanje tržišta kapitala unutar EU-a kako bi se osigurali novi izvori financiranja neovisno o fazi razvoja poduzeća. Mjerenje napretka na ljestvicama konkurentnosti predstavlja zasebni izazov jer bi se to mjerenje trebalo dodatno poboljšati. Hauptman je nabrojala glavne instrumente EU-a za povećanje produktivnosti i konkurentnosti. To je prije svega Europski fond za strateška ulaganja koji je pokrenut od strane Europske investicijske banke i Europskog investicijskog fonda, a u Hrvatskoj su za provedbu zaduženi Hrvatska banka za obnovu i razvitak i Ministarstvo regionalnog razvoja i EU fondova. Cilj Europskog fonda za strateška ulaganja je da se povuče što više privatnog kapitala u kombinaciji s javnim. Drugi instrumenti su Obzor 2020, COSME za mala i srednja poduzeća, EU fondovi, te Unija tržišta kapitala. Istaknuta je i važnost Strategije jedinstvenog digitalnog tržišta, Programa vještina za Europu (čiji su cilj brže prekvalifikacije), Platformi za pametnu specijalizaciju, Europskih partnerstva za inovacije (čiji je cilj brže prihvaćanje inovacija na tržištu) te Europskog semestra. Nastavno na Europski semestar, napomenula je kako je Europska komisija do 2014. godine objavljivala Izvješća o konkurentnosti država članica, ali sada se cjelokupna analiza konkurentnosti preselila s individualnih izvješća na izvješća unutar Europskog semestra koja pokrivaju cjelokupno gospodarstvo. Komentirajući Competitiveness Scoreboard koji se svake godine objavljuje unutar Europskog izvještaja o konkurentnosti, Hauptman je naglasila da je Hrvatska na toj ljestvici rasla prema svim pokazateljima, no da se samo prema dva pokazatelja nalazi unutar pet najboljih država članica EU-a – Internal Funding te Intra EU Trade Services. Spomenut je i Regionalni indeks konkurentnosti kojega Europska komisija objavljuje svake tri godine, a zadnji je objavljen u veljači 2017. godine. On mjeri sposobnost regije da osigura privlačno i održivo okruženje za poduzeća, ali i za stanovništvo. Taj indeks usklađen je s Izvješćem o globalnoj konkurentnosti (Global Competitiveness Report) Svjetskoga gospodarskog foruma (World Economic Forum – WEF) i sastoji se od 12 stupova odnosno tri grupe (osnovni uvjeti, učinkovitost te inovacije). Unutar Europskog semestra se slični parametri mjere na EU razini, ali ovdje se mjere regionalno tj. za svaku od 260 europskih regija. Rezultati pokazuju kako hrvatske regije stagniraju po indikatorima konkurentnosti te se nalaze u slabijem dijelu ljestvice u odnosu na druge nove članice EU-a. Primarni razlog za takvu situaciju je neučinkovita raspodjela resursa (financijskih i ljudskih), ali problem je i u neodgovarajućem poslovnom okruženju i neusklađenosti obrazovanja i tržišta rada. Kao i drugdje unutar EU-a, u Hrvatskoj je jako naglašen policentrični razvoj koji se, za razliku od razvijenijih članica EU-a, ne preljeva na ruralna područja. U Hrvatskoj se posebno prate indikatori različitih aspekata gospodarskog rasta: zapošljavanje, vještine, te ulaganje u produktivnost. Najbitniji indikator za Hrvatsku je ulaganje u produktivnost, koja je naročito slaba unutar državnih poduzeća. U tom smislu važne su strukturne reforme jer bez njih će prema prognozama Europske komisije rast sa sadašnjih 2,8% pasti na 1% unutar sljedeće 3-4 godine. Zbog kompliciranog poslovnog okruženja i neučinkovite raspodjele resursa produktivnija poduzeća u Hrvatskoj ne mogu rasti brže od njihovih konkurenata.

Krešimir Jurlin obrazložio je poziciju Hrvatske i usporednih zemalja članica EU-a u kontekstu konkurentnosti i ekonomije temeljene na znanju i tehnologiji. Na početku je naglasio da se konkurentnost temelji na produktivnosti. Najkonkurentnije zemlje su one koje mogu podržavati visoku razinu kvalitetnog života svojih građana, poput Švicarske. Što se tiče Hrvatske, brojni aspekti konkurentnosti nisu se promijenili zadnjih petnaestak godina. Veliki pad na ljestvicama konkurentnosti između 2007.-2010. razotkrio je brojne slabosti hrvatskog gospodarstva i društva. Danas možemo reći da su se neke stvari promijenile na bolje, ali da ukupan pomak nije takav kakav se priželjkuje. Pored spomenutoga Izvješća WEF-a redovito se objavljuje i Izvješće švicarskog Instituta za razvoj poslovnog upravljanja (International Institute for Management Development – IMD) koji uključuje i Hrvatsku. Jurlin je naglasio da izrada spomenutih izvještaja uključuje veliki broj indikatora („čvrstih“ i anketnih). Istaknuo je da, iako pozicija Hrvatske nije sjajna, ima mjesta za optimizam jer su hrvatski makroekonomski pokazatelji bolji, institucije su ojačale te je korupcija smanjena u odnosu na prethodnih nekoliko godina. Međutim, to ne znači da ne treba težiti daljnjem napredovanju jer su nam sada usporedive zemlje one od kojih smo ranije bili dosta bolji prema svim pokazateljima (npr. Bugarska, Makedonija i Rumunjska). Prema Izvješću o globalnoj konkurentnosti 2016.-2017. WEF-a Hrvatska je na relativno niskoj 74. poziciji u svijetu od promatranih 138 zemalja. S druge strane, usporedive zemlje poput Poljske, Češke i Slovačke su bolje rangirane na ljestvici. Gledajući pojedinačne pokazatelje WEF-a, Hrvatska dobro stoji po pitanju infrastrukture u koju je dosta uloženo, naročito u autoceste. Nadalje, tehnološka spremnost je dobra zbog razvijenog IT sektora i pristupa Internetu, a dobro stojimo i po pitanju visokog obrazovanja i osposobljavanja. S druge strane, efikasnost tržišta rada (u smislu suradnje poslodavaca i radnika, nepotizma pri zapošljavanju i sl.) nije se poboljšala već petnaestak godina. Hrvatska je suočena s dosta nedostataka i po pitanju poslovne sofisticiranosti, snage institucija i funkcioniranja tržišta. Ono što nam je zadnjih godina pomoglo svakako je povoljnije makroekonomsko okruženje. Ipak, bitno je pogoršan pokazatelj inovativnosti. Dakle, vidljivo je koji su problemi na putu ostvarivanja veće produktivnosti. Promatrajući udio pojedinih djelatnosti poput elektroindustrije, strojogradnje, proizvodnje računala, elektronike i optičkih uređaja u BDP-u, za što se pretpostavlja da su djelatnosti zasnovane na znanosti i tehnologiji, Češka (11,3%), Mađarska (11,2%), Slovačka (7,9%) i Slovenija (6,4%) bolje su rangirane i od prosjeka EU-a (4,9%), ali i od Hrvatske (2,0%) u 2015. godini. Još jedan pokazatelj koji se može sagledati jest zaposlenost u znanjem i tehnologijom intenzivnim djelatnostima, gdje su sve usporedne zemlje bilježile povećanje udjela u razdoblju krize od 2008./2009.: Češka (s 9,5 na 11,5%), Mađarska (sa 7,8 na 9,5%), Slovačka (s 8,5 na 10,8%), Slovenija (sa 7,5 na 9,5%) i Rumunjska (sa 4,6 na 5,8%). Za razliku od njih, Hrvatska stagnira na niskoj razini (3,3%). Jurlin je zaključio da, iako imamo dobru infrastrukturu, formalnu obrazovanost i tehnološku spremnost, u Hrvatskoj nema pomaka prema gospodarstvu zasnovanom na znanosti i visokim tehnologijama.

Govoreći o izazovima jačanja konkurentnosti u kontekstu članstva u EU, Andrea August objasnila je na koji način se Agencija za investicije i konkurentnost bavi pitanjima konkurentnosti. Istaknula je da rade na jačanju konkurentnosti, osnivanju hrvatskih sektorskih klastera konkurentnosti te jačanju financijskih sredstava koja potiču rast gospodarstva. Također, aktivno pomažu Hrvatsku kao ulagačku destinaciju kroz pomoć investitorima koji žele investirati te putem iniciranja javno-privatnih partnerstava. Izazovi jačanja poslovne klime u Hrvatskoj koje je bitno spomenuti jesu nepredvidljivost porezne politike, dugotrajnost sudskih procesa, različitost kod integriranja propisa, kratki rokovi za prilagodbu te prenormiranost propisa. August je istaknula da to, nažalost, nisu novi već dugotrajni i poznati izazovi koji muče Hrvatsku već više desetljeća. Ključna je uloga Ministarstva gospodarstva, poduzetništva i obrta koje je središnje mjesto za javne politike unapređenja poslovne klime i poduzetništva. Ministarstvo je donijelo Akcijski plan za administrativno rasterećenje gospodarstva sa 104 mjere koje pokušavaju liberalizirati poslovno tržište, poboljšati poslovnu klimu i ukinuti pojedina davanja koja opterećuju poduzetnike. Pored Ministarstva, bitna je uloga Ureda Vlade RH za zakonodavstvo, a nedavno je na sjednici Vlade usvojena izmjena Zakona o procjeni učinaka propisa, koja Hrvatsku stavlja uz bok najnaprednijim zemljama EU-a u tome segmentu. Uz spomenuta izvješća WEF-a i IMD-a, Agencija se najviše bavi Doing Business Izvješćem Svjetske Banke te operativnom provedbom politika i pomoći Nacionalnom vijeću za konkurentnosti kao partneru. August je naglasila da promjena propisa mora biti utemeljena na dokazima te da mora postojati proporcionalnost u primjeni propisa. Drugim riječima, sve tržišne dionike moraju obuhvaćati isti propisi koji ih ne sprječavaju, već potiču na poslovanje i ulaganje u Hrvatskoj. Pored toga, jasna pravila, efikasnost i transparentnost također su vrlo važna. O preprekama u poslovanju Agencija informacije prikuplja iz raznih izvora: putem spomenutog Izvješća Svjetske banke, suradnje s tijelima javne vlasti, od investitora, putem informacija dobivenih od hrvatskih klastera konkurentnosti, analizom dobrih praksi itd. Vezano uz Izvješće Svjetske banke i rezultat koji je Hrvatska postigla, August je istaknula kako smo jedino u prekograničnome poslovanju na prvom mjestu, ali treba uzeti u obzir da je tako zahvaljujući članstvu u EU. Međutim, problem je da Hrvatska ima malo mjesta za napredak, a uz to i slabi rast. Preporuča se da je za veći rast potrebno imati četiri reforme godišnje, a Hrvatska u ovoj godini zasad to ne ostvaruje, što znači kako će stagnirati ili čak opadati na ljestvicama. Što se tiče pojedinih projekata, August je rekla da je ukidanje pečata inicirano na temelju Izvješća Svjetske banke te da to predstavlja reformsku mjeru koja utječe na rasterećenje gospodarstva. Drugi projekt jest dijagnoza sustava registara koji smjera ka uspostavi modernoga centralnog poslovnog registra kao jedinstvene platforme za pristup podacima o svim poslovnim subjektima u Hrvatskoj. August je na koncu pojasnila kako izgleda ciklus konkurentnosti. Aktivno praćenje i analiza svjetskih praksi i EU direktiva dovodi do prilagodbe zakonodavnog okvira s preporukama za implementaciju. Provedbom pilot-projekata započinje implementacija u poslovno okruženje koja naposljetku dovodi do boljih pozicija na ljestvicama konkurentnosti.
Martina Basarac Sertić naglasila je značaj pametne specijalizacije za jačanje konkurentnosti te obrazložila iskustva novih zemalja članica EU-a i Hrvatske. Strategija pametne specijalizacije predviđa usmjeravanje politika EU-a na konsolidirani oporavak i jačanje konvergencije prema članicama s najboljim indikatorima. Dugogodišnja ekonomska kriza rezultirala je smanjenjem ukupnih investicija i produbljenjem strukturnih i investicijskih praznina unutar gospodarstava zemalja članica EU-a. Stoga, u tijeku je formiranje niza strateških dokumenata koji uzimaju u obzir nacionalne interese svake pojedine članice, ali i strateške smjernice EU-a naglašene kroz strategiju Europa 2020. Konkretno, zemlje članice EU-a obvezne su izraditi svoje strategije pametne specijalizacije (S3), koje su ujedno i preduvjet za povlačenje sredstava iz fondova EU-a. Točnije, S3 je dio europske Kohezijske politike za smanjenje razlika među regijama i osiguranje rasta u cijeloj Europi, a upravo su fondovi glavni alat ove strategije. Ukratko, pametna specijalizacija je nova generacija inovacijske politike koja nadilazi klasična ulaganja u istraživanja i tehnologije. Veća ulaganja u istraživanja, inovacije i poduzetništvo smatraju se ključnom aktivnošću u okviru Strategije 2020, a istodobno predstavljaju odgovor Europe na gospodarsku krizu. Međutim, Sertić je istaknula da nisu sva ulaganja u istraživanja i inovacije jednako učinkovita u pogledu efekata rasta, kao što ni sve zemlje članice i regije ne mogu biti izvrsne u svim područjima. Problem je da sve zemlje nemaju potrebnu kritičnu masu poduzeća, znanja i kapitala, niti se svi perspektivni projekti mogu financirati. EU je započela svoju inovacijsku politiku prije više od dvadeset godina (1995.), a od tada je pristup inovacijama značajno napredovao. Uloga pametne specijalizacije bila je istaknuta od strane Vijeća EU-a u zaključcima vodeće inicijative – Unije inovacija. Tada je Vijeće razgradilo koncept pametne specijalizacije na način da se svaka regija izgrađuje na vlastitim snagama, istodobno prateći utvrđene prioritete u nacionalnim i regionalnim inovacijskim strategijama te u prekograničnoj suradnji, ukoliko je to moguće. Potom je Vijeće EU-a pozvalo Komisiju da savjetuje države članice kako poboljšati performanse svojih nacionalnih inovacijskih sustava i započeti europsku primjenu strategija pametne specijalizacije. Kao odgovor na spomenuto, Komisija je podržala države članice putem velikog broja mjera. Točnije, u 2012. godini uspostavljena je platforma pametne specijalizacije za podršku regijama i zemljama koje će razvijati i implementirati strategije pametne specijalizacije. Trenutno je na platformi registrirano 170 regija EU-a i 18 zemalja članica, među kojima je i Hrvatska. Komisija je u 2014. godini pokrenula pilot projekt Stairway to Excellence – S2E, kako bi podržala regije država članica koje su pristupile Uniji nakon 2004. godine u razvoju i iskorištavanju sinergija između programa Obzor 2020 i Europskih strukturnih i investicijskih fondova (ESIF). Nacionalne/regionalne istraživačke i inovacijske strategije za pametne specijalizacije (RIS3) predstavljaju integrirane programe koju su utemeljeni na ekonomskim transformacijama koji obuhvaćaju pet točaka: (1) fokusiraju politiku potpore i ulaganja na ključne nacionalne odnosno regionalne prioritete, izazove i potrebe za razvoj utemeljen na znanju, uključujući mjere razvoja informacijskih i komunikacijskih tehnologija; (2) nastaju na snagama, komparativnim prednostima i potencijalima za izvrsnost svake zemlje/regije; (3) podupiru tehnološke, kao i na praksi utemeljene inovacije s ciljem poticanja ulaganja u privatni sektor; (4) potiču inovacije i daljnja istraživanja; (5) temelje se na dokazima te obuhvaćaju sustav evaluacije i monitoringa. Vlada RH 30. ožujka 2016. godine usvojila je Strategiju pametne specijalizacije RH za razdoblje od 2016. do 2020. godine i Akcijski plan za njenu provedbu za razdoblje od 2016. do 2017. godine. Vizija je bila da Hrvatska bude prepoznata kao gospodarstvo koje se temelji na znanju i koje potiče kreativnost i inovacije na svim razinama društva za bolju kvalitetu života svih svojih stanovnika. Vizija je prenesena na glavni strateški cilj odnosno usmjeravanje kapaciteta u području znanja i inovacija na područja od najvećeg potencijala za Hrvatsku radi pokretanja konkurentnosti i društveno-gospodarskog razvoja i transformacije hrvatskog gospodarstva kroz učinkovite aktivnosti istraživanja, razvoja i inovacija. Vizija i glavni strateški cilj postići će se ostvarivanjem šest specifičnih strateških ciljeva koji se mogu naći u samome dokumentu. Šest je ključnih područja: promet i mobilnost, energija i održivi okoliš, sigurnost, biokemija, zdravlje i kvaliteta života te hrana. Sertić je iznijela da su ključni ciljevi Strategije pametne specijalizacije RH, ali i ostalih promatranih zemalja (Češke, Slovačke, Mađarske i Slovenije) poticanje gospodarskog rasta i otvaranje novih radnih mjesta fokusirajući se na sektore u kojima pojedina zemlja ima najveći potencijal za pametni, uključiv i održivi rast. Međutim, Europska komisija napominje da većina regija primjenjuje preblagi pristup jer se teško stvara pro-inovacijska kultura rizika (u smislu financiranja i eksperimentiranja pri pokretanju rizičnih ideja), te se s poteškoćama otvara prostor za socijalne inovacije. Komisija smatra da je teritorijalna kohezija još uvijek relativno niska jer su prisutna značajna dupliciranja pri odabiru prioritetnih djelatnosti između mnogih regija. Sertić je zaključila da je još prerano za donošenje zaključka o tome gdje se pojedine države nalaze po pitanju učinaka strategije pametne specijalizacije.
Nakon izlaganja uslijedila je dinamična rasprava između panelista i ostalih sudionika skupa koji su se aktivno uključili u raspravu. Ljerka Bregant iz Agencije za investicije i konkurentnost naglasila je da se tijekom procesa pristupanja EU Hrvatska previše fokusirala na usklađivanje zakonodavstva, a trebalo je više raditi na poticanju inovativnosti i vještina. Isto tako zaključila je da bi Hrvatska trebala odabrati jedan glavni strateški cilj na području konkurentnosti, što nije slučaj. Nevenka Čučković iz IRMO-a istaknula je da je EU pokrenula strategije pametne specijalizacije kako bi se države članice pomaknule u globalnom lancu vrijednosti. Nažalost, Hrvatska je tu marginalno pozicionirana. To se najbolje vidi iz činjenice da je Hrvatska uspjela napraviti neke pomake upravo u drvnoj industriji, a taj sektor ima vrlo nisko zastupljenu komponentu znanja. U tom smislu se postavlja pitanje da li su područja unutar naše strategije pametne specijalizacije najbolje odabrana. Primjerice, turizam i ICT nisu među ključnim područjima za Hrvatsku. Vezano uz inovacije, naglašeno je da Hrvatska ima odlične individualne inovatore, ali je vrlo teško inovaciju pretočiti u konkretni proizvod.

Moderatorica skupa, Višnja Samardžija, otvorila je pitanje hrvatskog IT sektora. Ukazala je na WEF-ovo Globalno izvješće o informacijskoj tehnologiji (područje inoviranja u digitalnu ekonomiju) za 2016., gdje je Hrvatska pozicionirana na 54. mjestu od promatranih 139 zemalja. Naglasila je da ova pozicija smješta Hrvatsku među srednje razvijene zemlje, međutim ispred nas su zemlje srednje i istočne Europe poput Slovenije, Češke, Mađarske, Poljske i Slovačke. Nadalje, istaknula je da Hrvatska ne koristi dovoljno postojeću IT infrastrukturu, u IT programima Vlade nedostaje jasna vizija, nedostaju kvalitetne usluge za poslovni sektor, te da se proces digitalizacije javne uprave odvija previše sporo. Ukazala je i na Indeks digitalizacije ekonomije i društva (The Digital Economy and Society Index – DESI) Europske komisije za 2016. godinu, koji Hrvatsku svrstava na 24. mjesto unutar zemalja članica EU-a. Međutim, istaknuto je da je Hrvatska zabilježila najveći rast vrijednosti indeksa od svih članica EU-a te da je smještena je u grupu zemalja koje se ubrzano približavaju prosjeku EU-a. Napredak Hrvatske u sklopu DESI indeksa naročito je vidljiv po pitanju broja malih i srednjih poduzetnika koji se bave internetskom prodajom, kao i na području javnih digitalnih usluga. Manica Hauptman naglasila je da bi za Hrvatsku bilo vrlo važno da poboljša implementacija brojnih strategija i akcijskih planova, a za to bi se trebalo fokusirati na manji broj ciljeva. Vezano uz pametnu specijalizaciju to bi se konkretno odnosilo na smanjivanje broja sektora. Isto tako istaknula je da u Hrvatskoj nisu više problem sredstva koja su sad dostupna po povoljnim kamatama, nego inovativni projekti kojih nema u dovoljnoj mjeri. Po pitanju provedbe strategije pametne specijalizacije u Hrvatskoj Andrea August naglasila je da je ona bila preduvjet za otvaranje sredstava iz Operativnog programa Konkurentnost i kohezija koji provodi Ministarstvo poduzetništva i obrta. Temeljen toga lansirano je preko 100 projekata od kojih je njih 85 dobilo obilježje da se radi o projektu od nacionalnog interesa. Naglašeno je da je vrijednost navedenih projekata je oko 600 milijuna eura. Na kraju je spomenuta i najnovija studija sveučilišta Harvard i Massachusetts Institute of Technology, koja pokazuje da je Hrvatska po pitanju proizvodnje proizvoda koje ne proizvode i druge zemlje svrstana na 32. mjesto u sklopu liste od 90 zemalja.

Program

Prezentacije

• Basarac Sertić (na zahtjev)
• Jurlin
• August
• Haputman

Ivan Bedeniković, stručni suradnik u IRMO-u

Osijek: Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera, Trg Sv. Trojstva 3.
28. listopada 2016., 10.00-13.00 sati

Okrugli stol pod nazivom „Europska dimenzija politike zapošljavanja u Hrvatskoj – kako smanjiti nezaposlenost mladih?“ održan je 28. listopada 2016. u auli Rektorata Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku u suradnji s Predstavništvom Europske komisije u RH i Sveučilištem Josipa Jurja Strossmayera iz Osijeka. Skup je organiziran u okviru Erasmus+/Jean Monnet projekta za potporu institucijama „POLO-Cro28: Opservatorij politika u Hrvatskoj“, kojeg provodi Institut za razvoj i međunarodne odnose – IRMO. Okrugli stol su pozdravnim govorom otvorili gđa. Višnja Samardžija, koordinatorica projekta iz IRMO-a i moderatorica skupa, g. Mario Vinković, prorektor za nastavu i studente Sveučilišta u Osijeku i g. Denis Redžepagić, predstavnik Predstavništva Europske komisije u Zagreb. Skup se sastojao od panel rasprave, popraćene sesijom pitanja i odgovora između pozvanih govornika i prisutnog auditorija.
Govornici panela bili su: g. Denis Redžepagić, Predstavništvo EK u RH; gđa. Dubravka Matić, Ministarstvo rada i mirovinskog sustava RH (Uprava za tržište rada i zapošljavanje); doc.dr.sc. Teo Matković, Pravni fakulteta Sveučilišta u Zagrebu; prof. dr.sc. Mario Vinković, prodekan za nastavu i studente Sveučilišta u Osijeku; g. Bernard Jakelić, Hrvatska udruga poslodavaca i gđa. Lejla Šehić Relić, Volonterski centar Osijek. Raspravu je moderirala Višnja Samardžija.
U uvodnom djelu, Denis Redžepagić prezentirao je europsku dimenziju politike zapošljavanja mladih. Naglasio je kako je nezaposlenost mladih jedan od problema s kojim se ne suočava samo Hrvatska, već i EU, posebice države članice koje su bile najviše pogođene ekonomskom krizom. Negativni trendovi po pitanju nezaposlenosti mladih detektirani su diljem EU-a te su pokrenute određene inicijative za njihovo zapošljavanje, a iz toga proizlazi i prvi prioritet Komisije: Stvaranje novih radnih mjesta i povoljnog okruženja za rast i razvoj. Naime, Junckerova Komisija razmatra problem nezaposlenosti u širem kontekstu pa je u prvom od deset prioriteta Komisije posebno istaknuto zapošljavanje mladih, koje se dovodi u svezu s konkurentnošću i budućnošću EU-a, kao jedne od gospodarskih sila u svijetu. Uz to, pomaganje mladima nalazi se u posebnom fokusu uzimajući u obzir i nepovoljnu demografsku strukturu EU-a. Garancija za mlade najpoznatija je EU inicijativa za zapošljavanje mladih. Ova mjera je dio Inicijative za zapošljavanje mladih, koja je popraćena financijskim instrumentom u vrijednosti od 6.4 milijarde eura. Na osnovu Komisijine analize provedbe Garancije za mlade iz 2016., ustanovljeno je da je situacija i dalje zabrinjavajuća. Stoga se povećala stopa predfinanciranja, odnosno raspoloživih sredstava državama članicama, kako bi se povećala stopa implementacije modela zapošljavanja mladih. Jedan od zaključaka Komisijinog priopćenja o pregledu uspješnosti Garancije za mlade i općenito provedbe paketa zapošljavanja mladih bio je i da posebnu pozornost treba posvetiti najranjivijim skupinama. To se ne odnosi samo na NEET skupinu, već i na sve marginalizirane mlade koji nemaju pristup informacijama ili su u tolikoj mjeri marginalizirani da do njih ne dopiru čak niti široko diseminirane informacije o pojedinim modelima zapošljavanja.
Dubravka Matić prezentirala je nacionalni kontekst rješavanja problema nezaposlenosti mladih. Napomenula je kako je 2014. godine Ministarstvo uspostavilo Plan provedbe Garancije za mlade u Hrvatskoj, sukladno nacionalnim prioritetima i nacionalnim ciljanim skupinama, što je bila i preporuka Europske komisije. U okviru Plana, formirano je savjetodavno tijelo za definiranje prioriteta i aktivnosti vezano uz Garanciju za mlade. To tijelo čine relevantna resorna ministarstava, HZZ-a kao provedbeno tijelo te vanjski dionici. Nakon dvogodišnje provedbe Garancije za mlade, trenutno se putem savjetodavnog tijela planira redefiniranje Plana i promišljaju novi prioriteti. Budući da se radi o participativnom procesu u kojem je koordinacija iznimno važna, oformit će se posebna radna skupina zadužena za redefiniranje mjera i ažuriranje aktivnosti. Važno je razvijati mjere usmjerene na NEET skupinu, posebno neaktivni dio te skupine koji je izvan sustava. U mnogim državama članicama skupina ne aktivnih, ne zaposlenih mladih predstavlja značajan problem pa se posebno potiče razvijanje mjera kojima bi se dosegnulo do tih skupina, s ciljem da se vrate na tržište rada i aktivno sudjeluju u društvu. U Hrvatskoj su se po tom pitanju uspostavile osnove za formiranje tzv. ‘NEET trackig sustava’. Radi se o sustavu razmjena informacija između relevantnih institucija radi evidentiranja mladih osoba koje napuste školovanje ili se nalaze izvan tržišta rada. Budući da se radi o vrlo heterogenoj skupini, ovim sustavom moći će se uočiti u kojem trenutku obrazovanja ili karijere je određena mlada osoba ‘nestala’ iz sustava. Na osnovu ovih podataka moći će se detektirati o kakvim se skupinama mladih radi (dob, obrazovanje, geografska raspodijeljenost itd.) i s kojim se izazovima suočavaju. Prema rezultatima analize kreirat će se prilagođene, specifične mjere za tu skupinu mladih. Osim navedenog, u Hrvatskoj su uvedeni Centri za upravljanje i informiranje o karijeri, koje vodi HZZ. Stručnjaci iz ovih Centara pružaju informacije i savjetovanja vezano za karijeru, profesionalno usavršavanje ili nastavak obrazovanja, a usluge su otvorene i dostupne svima. U Hrvatskoj je kao ključna prepreka zapošljavanju mladih prepoznata neusklađenost sustava obrazovanja i potreba tržišta. Navedeno potvrđuju brojne ankete tržišta rada i ankete s poslodavcima. U tom smislu, izrađena nova Strategija znanosti i obrazovanja, koja promovira koncept cjeloživotnog učenja; prepoznata je potreba pojednostavljivanja sustava profesionalnog usmjeravanja (trenutno se s dionicima izrađuje Operativni plan); izrađen je novi program strukovnog obrazovanja, a uspostavlja se i hrvatski kvalifikacijski okvir sa standardima zanimanja i kvalifikacija. Osim toga, problem s obrazovanjem prepoznat je i na EU razini pa tako postoji i Skills Agenda sa 10 novih inicijativa usmjerenih na poboljšanje obrazovanja i rezultate obrazovanja.
Govoreći o nezaposlenosti mladih u Hrvatskoj iz perspektive poslodavaca, Bernard Jakelić istaknuo je kako se radna mjesta otvaraju putem stvaranja dodatne vrijednosti kroz neku poduzetničku aktivnost, a za to su potrebni uređeni sustavi koji potiču izvrsnost, kompetentnost i konkurentnost. Međutim, okruženje u Hrvatskoj ne prepoznaje poduzetnički rizik, poduzetničku inicijativu i ulogu dodane vrijednosti u stvaranju novih radnih mjesta i podizanju stope zaposlenosti. Poduzetništvo u Hrvatskoj je opterećeno raznim davanjima koja umanjuju dodanu vrijednost i time smanjuju mogućnosti novog zapošljavanja. S druge strane, kada se govori o zapošljavanju u Hrvatskoj potrebne su promjene u obrazovanju – od promjene kurikuluma i nastavnih sadržaja do promjene cijelog sustava, kako bi se moglo odgovoriti na brze promjene koje se događaju u gospodarstvu i društvu. Fakulteti i ostale obrazovne institucije trebaju pomoći mladima i osposobiti ih za život u budućem svijetu, u kojem je konkurencija sve veća, a promjene sve brže. Poslodavci su uvidjeli da obrazovni sustav ne osposobljuje mlade sa specifičnim vještinama i znanjima te je tako HUP pokrenuo projekt studentske prakse u tvrtkama članicama HUP-a, koji se provodi već tri godine. Projekt je pokrenut iz Osijeka te će se proširiti na nacionalnu razinu, a dobio je i potporu Europske banke za obnovu i razvoj.
Mario Vinković je pozvao na oprez kada se interpretiraju određeni statistički pokazatelji. Pojasnio je što obuhvaća kategoriju mladih, NEET skupinu te na što se odnosi stopa nezaposlenosti i omjer nezaposlenosti. Vezano uz stanje u Hrvatskoj, istaknuo je kako je problematično što se reforme odvijaju parcijalno, a strategije koje se donose su često same sebi svrha. U tom smislu, osvrnuo se na reforme sustava obrazovanja te na hrvatski kvalifikacijski okvir. Vezano za mlade u Hrvatskoj, naglasio je problematičnost dugotrajne nezaposlenosti i posljedica koje ona donosi, odlazak mladih iz zemlje, rastuće skupine mladih koji zbog nemogućnosti pronalaska posla ili zbog nedovoljnih primanja žive sa roditeljima te značajne skupine obeshrabrenih mladih ljudi koji su isključeni iz društvenog života i ostaju besposličariti kod kuće. Isto tako, treba uzeti u obzir činjenicu da su mladi tijekom studija vrlo malo uključeni u radni odnos, ali i da u Hrvatskoj nisu razvijeni mehanizmi priznavanja informalnog i neformalnog obrazovanja, odnosno priznavanja stvarnih vještina koje određena osoba može dobiti putem takvog obrazovanja.
Tranziciju iz sustava obrazovanja na tržište rada u Hrvatskoj pojasnio je Teo Matković. Na temelju analiza ukazao je kako je nezaposlenost mladih trajni, strukturni problem u Hrvatskoj (a ne isključivo posljedica krize). Također, obrazložio je obrasce obrazovne tranzicije i dob izlaska iz redovnog školovanja u Hrvatskoj. Za Hrvatsku je karakteristična gotovo potpuna tranzicija iz osnovnoškolskog u srednjoškolsko obrazovanje. Potom slijede tri segmenta srednjoškolskog obrazovanja (gimnazije, strukovne 4. godišnje i 3. godišnje škole). Prema procjenama, u Hrvatskoj godišnje oko 4 000 osoba rano napusti obrazovanje, što je nešto manje od 10%. Najveći broj izlazaka bilježi se u strukovnim 3-godišnjim školama, a najmanji u gimnazijama. Od osoba koje su rano napustile školovanje, oko 1 000 ipak završi određen stupanj putem programa obrazovanja odraslih i stekne određene kvalifikacije, ali su ipak neko vrijeme su izvan tržišta rada. Nakon srednjoškolskog obrazovanja oko 11 000 učenika izlazi na tržište rada, od kojih dio kasnije nastavlja s obrazovanjem. Prema dostupnim podacima i analizama tranzicije iz srednjoškolskog u visokoškolsko obrazovanje, oko 95% učenika iz gimnazija i oko 60% učenika iz strukovnih škola nastavlja s obrazovanjem. Prema procjeni (ne radi se o konačnim podacima) oko 30% osoba napusti program visokog obrazovanja i to većinom početkom studija. Također, većina studenata nakon kvalifikacije prvostupnika nastavlja sa drugim stupnjem studija. Prema procjenama nešto manje od 4 000 prvostupnika izlazi na tržište rada. Što se tiče tranzicije iz sustava obrazovanja na tržište rada, ankete radne snage su pokazale da je za generaciju koja je izašla na tržište rada u povoljnim ekonomskim uvjetima u nultoj fazi (odmah nakon školovanja) nezaposlenost bila oko 50%, u 1. godini nakon završenog obrazovanja oko 40%, u 2. godini 30%, sve dok njihov rizik od nezaposlenosti ne dođe na razinu općeg rizika, kada 3-4 godine nakon obrazovanja i dalje nisu u sustavu tržišta rada. Za Hrvatsku je karakteristična vrlo spora tranzicija iz sustava obrazovanja na tržište rada (tranzicija traje 2-4 godine), slično kao i u Italiji i Španjolskoj. Deficitarna i suficitarna zanimanja samo djelomično daju odgovor na taj problem, jer postoje male razlike s obzirom na smjer. Kada se proučava zapošljavanje, značajnije su razlike s obzirom na razinu obrazovanja, nego po određenim područjima. Analize su pokazale da se napuštanje visokog obrazovanja ne isplati, ni po pitanju traženja posla ni po pitanju plaće i da viši stupanj obrazovanja omogućuje veću zaradu, brže zapošljavanje i napredovanje u karijeri. Kako bi se situacija sa zapošljavanjem mladih poboljšala, bitno je izraditi kvalifikacijski okvir, imati dobru koordinaciju između obrazovnih institucija i HUP-a te omogućiti učenicima i studentima što više prilika za praksu i usavršavanje.
Lejla Šehić Relić naglasila je značaj volonterskog angažmana, posebice mladih, u ekonomskom i socijalnom razvoju društva. Volonterstvo jača potporne elemente koji su presudni za razvoj društva, a to je društveni odnosno socijalni kapital. Povezano sa zapošljavanjem mladih, volontiranje je dobar način za stjecanje neformalnog i informalnog obrazovanja, vještina i iskustava, uz istovremeni društveno korisni angažman. To je prepoznato i na svjetskoj i EU razini. Prema tome, volonterstvo sve više postaje važan dio politika EU-a, a u okviru Garancije za mlade volonterstvo je jedno od preporuka. U Hrvatskoj se izmijenjenim Zakonom o volonterstvu iz 2013. prepoznaju kompetencije stečene volonterskim angažmanom ukoliko je osoba u kontinuitetu od 3 mjeseca volontirala u neprofitnoj organizaciji. Po uzoru na praksu u EU-u, organizatori volontiranja dodjeljuju volonterske knjižice, slične volonterskoj putovnici i youth pass-u u okviru Erasmus+ programa Mladi na djelu, a kvalifikacije koje se dodjeljuju su usklađene s europskim kvalifikacijskim okvirom. Također, prema istraživanju kojeg su proveli Volonterski centar Osijek i udruga Proni, pokazalo se kako poslodavci traže i vrednuju ‘meke vještine’ poput komunikacije, organizacije i poduzetnosti, a to su sve vještine koje se mogu steći i poboljšati volontiranjem. Uz to, Lejla Šehić Relić predstavila je brojne projekate Volonterskog centra Osijek koji su tematizirali zapošljavanje mladih i uključivali razne edukacijske programe (npr. Akademija neprofitnog menadžmenta i Akademija socijalnog poduzetništva). Pri tome je naglasila važnost neformalnog uz formalno obrazovanje i nezamjenjivu ulogu organizacija civilnog društva u tom smislu, budući da su one bliske zajednici u kojoj djeluju i dobro poznaju njezine probleme, a istodobno su vrlo fleksibilne i mogu brzo odgovoriti na njezine potrebe.
U završnom dijelu rasprave, Denis Redžepagić istaknuo je kako je socijalna dimenzija ekonomskog rasta vrlo prisutna u diskursu na Europskoj razini u promišljanju modela rasta EU-a, uključujući promoviranje koncepta uključivog rasta. U tom smislu, trenutno je u tijeku proces otvorene rasprave diljem EU-a oko Europskog stupa socijalnih prava. Radi se o konceptu preporuka koje obuhvaćaju tri poglavlja: jednake mogućnosti i pristup tržištu rada; pravedniji uvjeti rada; primjerena i održiva socijalna zaštita. Riječ je o pokušaju ujednačavanja standarda diljem EU-a u prepoznatim područjima. Dubravka Matić osvrnula se na područja koja su iz perspektive nacionalnog okvira ključna za poboljšanje zapošljavanja u budućem razdoblju. Naglasila je kako se dijalogom treba doći do boljih rješenja, pri čemu je nužno unaprijediti koordinaciju ne samo sa vanjskim dionicima, već i među ministarstvima. Također, treba pojačati analitički aspekt, jer je dobra analitička podloga ključna za predlaganje smislenijih paketa mjera i aktivnosti. Uz to, treba iskoristiti revizije provođenja određenih programa kako bi se smanjio broj postojećih strategija i planova, ovisno o tome koji funkcioniraju. Bernard Jakelić naglasio je kako je cjeloživotno učenje nužnost za mlade, jer se promjene na tržištu rada brzo događaju i zahtijevaju brze prilagodbe. Osim toga, istaknuo je važnost komunikacije i razmjene informacija između svih uključenih institucija i dionika i zajedničko razumijevanje problema. Mario Vinković se osvrnuo na rigidnost radnog zakonodavstva u RH u usporedbi s direktivama EU-a te pojasnio kako rigidna zakonska rješenja u Hrvatskoj utječu na zapošljavanje. Teo Matković istaknuo je kompleksnost problema nezaposlenosti mladih, jer obuhvaća veliki obrazovni sustav koji zahtijeva značajne investicije te ministarstva i zavod za zapošljavanje sa „palijativnim“ mjerama za zapošljavanje koje su i vrlo skupe, a nerijetko i neučinkovite. S druge strane, poslodavcima je studentski rad postao najisplativiji oblik zapošljavanja, čime se dodatno smanjuju mogućnosti nezaposlenom mladima koji nemaju studentski status, dok se nerijetko događa da studenti rade stalno i u punom radnom vremenu i produžuju vrijeme studiranja. Problem je u tome što nema strukturnih promjena i nezaposleni mladi se ne približavaju tržištu rada. Lejla Šehić Relić još jednom je naglasila ulogu volonterstva u izgradnji društva ne samo hrvatskog već i europskog te je u tom smislu informirala prisutne o Europskoj volonterskoj službi.

Program

Prezentacije

• Butković
• Redžepagić

Zagreb: Predstavništvo Europske komisije u Republici Hrvatskoj, Ulica Augusta Cesarca 4
Utorak, 19. travnja 2016., 10.00-12.30 sati

U utorak, 19. travnja 2016. u Kući Europe u Zagrebu održan je drugi okrugli stol POLO-Cro28 projekta pod nazivom „Izazovi politike zaštite okoliša za nove članice EU i Hrvatsku – što dalje?”, organiziran u suradnji s Predstavništvom Europske komisije u RH. Cilj okruglog stola bio je potaknuti raspravu o značaju politike zaštite okoliša u Hrvatskoj u područjima gospodarenja otpadom, vodama i zaštiti prirode te izazovima provedbe započetih reformi u navedenim područjima, koji u skladu sa zakonodavnim i strateškim okvirom Europske unije predstoje Hrvatskoj u razdoblju do 2020. godine.

Skup su kratkim pozdravnim govorima otvorili Nj. E. Branko Baričević, šef Predstavništva Europske komisije u RH, dr.sc. Sanja Tišma, ravnateljica Instituta za razvoj i međunarodne odnose (IRMO) i moderatorica skupa te dr.sc. Višnja Samardžija, koordinatorica projekta.

Okrugli stol bio je organiziran u okviru jednog panela, a svaki od četiri govornika, kao stručnjak za određeno područje zaštite okoliša dao je svoj osvrt na stanje i izazove koji Hrvatskoj predstoje u narednom razdoblju. Marijan Galović iz Instituta za ruralni razvoj i ekologiju prezentirao je stanje u području gospodarenja otpadom. Prof. dr.sc. Ranko Biondić sa Geotehničkog fakulteta iz Varaždina, Zavoda za hidrotehniku govorio je o stanju voda i problematici gospodarenja vodama u Hrvatskoj. Dr. sc. Matija Franković iz Hrvatske agencije za okoliš i prirodu približio je prisutnima aktualno stanje u području zaštite prirode, dok je Maja Božičević Vrhovčak iz Društva za oblikovanje održivog razvoja (DOOR) kao predstavnica civilnog društva prezentirala probleme i izazove koji Hrvatskoj slijede u području zaštite okoliša iz perspektive predstavnika nevladinih organizacija.

Marijan Galović je uvodno objasnio tijek procesa kroz koji je Europska unija definirala svoju politiku u području gospodarenja otpadom. Istaknuo je kako je 2012. godine u Europskom parlamentu donesena rezulucija pod nazivom „Rezulacija o resursno efikasnoj Europi“ u kojoj se navodi kako se potrebe za financiranjem iz fondova EU-a moraju uskladiti s prioritetnim aktivnostima hijerarhije gospodarenja otpadom, odnosno kako prvenstveno treba financirati prevenciju nastanka otpada, pripremu za ponovnu uporabu, recikliranje odnosno kompostiranje, a tek onda razmišljati o financiranju oporabe i odlaganja otpada. Poznavatelji prilika planiranja korištenja europskih strukturnih i investicijskih fondova u Hrvatskoj upoznati su sa situacijom da je Hrvatska u svom prvom nacrtu Plana gospodarenja otpadom 2015.-2021. predvidjela 425 mil. eura za odlaganje otpada, dok je za mjere smanjivanja količine otpada, razvrstavanja, recikliranja, odnosno prioritetne aktivnosti, predvidjela 50 mil. eura. Galović ističe kako smo već u početku krivo izbalansirali ono što nam je EU htjela poručiti.

Objasnio je i na koji se način politika gospodarenja otpadom razvijala na razini Europske unije i kako je ona povezana sa kohezijskom politikom i financiranjem iz europskih strukturnih i investicijskih fondova. Predstavio je vodeće strateške dokumente i njihove ključne ciljeve u području gospodarenja otpadom. Od inicijative razvojne strategije Europa 2020 „Resursno učinkovita Europa – Vodeća inicijativa strategije Europa 2020“, čiji je središnji aspekt prelazak s postojećeg linearnog na kružno gospodarstvo. Preko dokumenata Europske komisije „Plan za resursno učinkovitu Europu“ , „Prema kružnom gospodarstvu: Program nulte stope otpada u Europi“ do novog ambicioznog „Paketa o kružnom gospodarstvu“ s pripadajućim Akcijskim planom iz 2015. godine.

Istaknuo je da je na razini EU-a prepoznato kako financiranje iz strukturnih fondova nije donosilo željene rezultate te su u sklopu nove Kohezijske politike uvedeni tzv. preduvjeti za financiranje. Preduvjeti imaju dvije forme: ex-ante, što znači da se određeni uvjeti moraju provesti prije raspodjele sredstava i ex-post, što znači da će se nova sredstva državama članicama odobravati isključivo prema uspješnosti u provedbi projekata u odnosnu na te iste uvjete. Naglasio je da je Hrvatska morala zadovoljiti 4 preduvjeta prije pripreme operativnih programa u kojima se nalaze projekti gospodarenja otpadom. Analizom tih preduvjeta dolazi se do rezultata da Hrvatska još uvijek nema ostvarene preduvjete kako bi mogla koristiti sredstva namjenjena za sektor gospodarenja otpadom.

Postojeći Plan gospodarenja otpadom 2007.- 2015. je istekao, novi još nije usvojen. Hrvatska nema ni Plan sprečavanja nastanka otpada koji je, prema Okvirnoj direktivi o otpadu, trebala donijeti ne kasnije od 12. prosinca 2013. godine. Odluka je donesena da će Hrvatska svoj Plan sprečavanja nastanka otpada uključiti u novi Plan gospodarenja otpadom 2015. – 2021., no kako on nije usvojen, trenutačno u Hrvatskoj ne postoji Plan sprečavanja nastanka otpada. Galović je naglasio da Hrvatskoj predstoji i izazov odvojenog prikupljanja i recikliranja otpada, koji trenutno u Hrvatskoj iznosi 17%, a cilj je odvojeno sakupljati i reciklirati 50% otpada do 2020. godine prema europskim direktivama koje smo prenjeli u nacionalno zakonodavstvo. S posebnim naglaskom da novi „Paket o kružnom gospodarstvu“ Europske komisije postavljaja još ambicioznije ciljeve recikliranja: 60 % komunalnog otpada do 2025. i 65% do 2030. godine i Hrvatska se treba ozbiljno posvetiti ostvarivanju tih ambicioznih ciljeva. Na kraju je naglasio kako je održivo gospodarenje otpadom u Hrvatskoj moguće te je istaknuo primjere dobre prakse, grada Čakovca i grada Preloga u Međumurskoj županiji, čija komunalna poduzeća već danas odvojeno prikupljaju preko 50 % komunalnog otpada.

Izv.prof.dr.sc. Ranko Biondić govorio je o zaštiti i upravljanja vodama u Hrvatskoj te istaknuo činjenicu da je Hrvatska zemlja bogata vodom. UNESCO-va studija iz 2003. navodi da je Hrvatska na 4. mjestu po vodnom bogatstvu u Europi (po količinama vode po broju stanovnika godišnje), odnosno na 42. mjestu u svijetu. Vode očito imamo, a trebamo ju znati zaštiti i dobro njome upravljati. Prof. Biondić je izložio povijesni prikaz razvoja sustava upravljanja vodama na području današnje Hrvatske od prije Drugog svjetskog rata do danas te se potom usredotočio na zakonodavni okvir Europske unije i krovni dokument u području upravljanja vodama – Okvirnu direktivu o vodama. Svrha Direktive je uspostava okvira za zaštitu svih površinskih i podzemnih voda na cijelom području EU-a, a glavni ciljevi su postizanje i održavanje dobrog stanja za sve površinske i podzemne vode.

Direktiva propisuje određene rokove za provedbu, vremenski usklađene u svim državama članicama. Hrvatska se u taj proces uključila ulaskom u Europsku uniju 2013. godine kad je donjela svoj prvi Plan upravljanja vodnim područjima 2013.-2015.Trenutno se nalazimo u ciklusu drugog Plana upravljanja vodnim područjima 2016.-2021., koji je izrađen i u procesu je javne rasprave te se očekuje donošenje od strane Vlade RH. Godine 2021. očekuje se početak trećeg šestogodišnjeg ciklusa, dok je 2027. godina rok za postizanje kranjeg cilja Okvirne direktive o vodama – postizanje dobrog stanja svih voda na teritoriju Europske unije.

Prof. Biondić je izložio pregled strateškog, zakonodavnog i instucionalnog okvira upravljanja vodama u Hrvatskoj te pregled stanja površinskih, priobalnih i podzemnih voda po vodnim područjima – u Dunavskom i Jadranskom slivu. Za kraj je naveo izazove za Hrvatksu – postizanje dobrog stanja voda, postizanje dovoljne količine vode odgovarajuće kakvoće za različite oblike korištenja voda, zaštita i unapređenje vodenih ekosustava i ekosustava ovisnih o vodi te ublažavanje štetnih posljedica u okolišu uzrokovanih sušama i poplavama. Napomenuo je kako se ti svi ciljevi mogu postići provedbom kvalitetnog monitoringa površinskih i podzemnih voda, te provedbom mjera koje se provode na cjelinama podzemnih voda koje su u lošem stanju. To uključuje sanaciju onečišćivača, izgradnju sustava javne odvodnje, pročišćavanja otpadnih voda prije upuštanja u okoliš te sanaciju odlagališta komunalnog otpada.

Dr.sc. Matija Franković, dugogodišnji ravnatelj Državnog zavoda za zaštitu prirode predstavio je dvije temeljne europske direktive u području zaštite prirode – Direktivu o pticama i Direktivu o staništima. Direktiva o pticama usvojena je 1979. godine, u cilju zaštitite svih divljih ptica i njihova staništa diljem EU-a, dok je Direktiva o staništima usvojena 1992. godine i uvodi slične mjere zaštite europske flore i faune, no osim ptica obuhvaća dodatnih 1000 vrsta biljaka, sisavaca, gmazova, riba te više od 230 stanišnih tipova. Provedba ta dva propisa odvija se u prvom redu kroz uspostavljanje ekološke mreže Natura 2000. Svaka država članica EU-a pridonosi ovoj mreži izdvajanjem najvažnijih područja za svaku pojedinu vrstu i stanišni tip. Tako je i Hrvatska od 2007. do 2013. imala uspostavljenu nacionalnu ekološku mrežu, da bi ulaskom u EU proglasila europsku ekološku mrežu Natura 2000 na svom teritoriju, u nešto manjem obujmu.

Govoreći o stanju zaštite prirode u Hrvatskoj dr.sc. Franković istaknuo je kako je Hrvatska prema stanju očuvanosti prirode pri vrhu Europske unije. U Hrvatskoj postoji dovoljno podataka o bioraznolikosti unutar mreže Natura 2000 za kopnena staništa, no podaci za morske vode još uvijek su nedostatni. Tako Hrvatskoj u razdoblju do 2023. godine predstoji prikupljanje podataka za morska staništa, kroz Operativni program Koherentnost i kohezija.

Dr.sc. Maja Božičević Vrhovčak, predstavnica udruge građana DOOR (Društva za oblikovanje održivog razvoja) je u svom izlaganju navela ključne probleme politike zaštite okoliša iz perspektive organizacija civilnog društva, konkretno mreže okolišnih udruga Zeleni forum. U području otpada istaknula je revizije centara za gospodarenje otpadom, nedostajuće podzakonske akte i otpor javnosti izgradnji centara za gospodarenje otpadom. U području zaštite prirode, istaknula je da u jednom trenu nije bio jasan stav Vlade prema eksploataciji nafte u Jadranu, kao ni prema prema direktivama o ugroženim vrstama te je naglasila problem nepoznavanja propisa vezanih za Naturu 2000. U području upravljanja vodama, istaknula je nejasan status razvoja nekih hidroenergetskih objekata te nepovjerenje javnosti prema studijama utjecaja na okoliš, dok je za područje zraka i emisije stakleničkih plinova istaknula nejasan status TE Plomin C, nejasan nastavak rada na Niskougljičnoj razvojnoj strategiji RH koju je prošla Vlada izradila, ali nije usvojila te nejasan stav Vlade prema obvezama iz Direktive o energetskoj učinkovitosti, vezane za razdjelnike topline.

Dr.sc. Božičević Vrhovčak je zatim navela razloge zašto je prema njenom mišljenju takvo stanje. Istaknula je da se zakoni donose prvenstveno zbog usklađivanja s Europskom komisijom, a ne zbog nekog dubinskog razumijevanja što mijenjati i na koji način poboljšati regulativu. Posljedica toga je da su direktive vrlo temeljito prenesene, ali s premalo uvažavanja lokalnih uvjeta. Isto tako nema kontinuiteta „od vlade do vlade” te postoje razlike u strateškim prioritetima između vlada. Posljedica toga je nesigurnost kao i trošenje postojećih resursa. Također, postoji problem kašnjenja u donošenju podzakonskih akata pa su već doneseni propisi neprovedivi. No ukoliko zakoni i podzakonski akti postoje, onda izostaje nadzor nad provedbom pa se propisi nepotpuno provode. Dr.sc. Božičević Vrhovčak je istaknula i problem niske razine sudjelovanja zainteresirane javnosti, u svim fazama, od donošenja javne politike, provedbe do evaluacije. Tu su važna dva procesa za rješavanje ovih problema: jedan je obrazovanje i to svih uključenih od predstavnika javnog sektora, privatnog sektora do organizacija civilnog društva, dok je drugi otvaranje prostora za dijalog i suradnju koji bi podrazumjevao transparentno formiranje radnih grupa za pojedine teme izrade zakonskih i podzakonskih akata, objavljivanje tzv. „citizen summary” za sve propise po uzoru na Europsku komisiju te dovoljno vremena za javne rasprave, koje su u Hrvatskoj izrazito kratke.

Nakon izlaganja uslijedila je dinamična diskusija između pozvanih govornika i auditorija, a najviše pozornosti izazvale su teme iz područja gospodarenja otpadom.

Program

Prezentacije

• Galović
• Božičević
• Vrhovćak

IZVJEŠTAJ S OKRUGLOG STOLA “IZAZOVI EUROPSKOG SEMESTRA ZA NOVE ČLANICE EU I HRVATSKU – ŠTO DALJE?” JEAN MONNET PROJEKT „POLO-CRO28: OPSERVATORIJ POLITIKA U HRVATSKOJ“

Zagreb: Predstavništvo Europske komisije u RH, Augusta Cesarca 4
Srijeda, 25. studenog 2015., 10.00-13.30 sati

U srijedu, 25. studenog 2015. u Kući Europe u Zagrebu u suradnji s Predstavništvom Europske komisije u RH, održan je okrugli stol pod nazivom „Izazovi Europskog semestra za nove članice i Hrvatsku – što dalje?“ u okviru ERASMUS+ Jean Monnet projekta „POLO-Cro28: Opservatorij politika u Hrvatskoj“. Okrugli stol su pozdravnim govorom otvorili NJ.E. g. Branko Baričević, šef Predstavništva Europske komisije u RH i Sanja Tišma, ravnateljica Instituta za razvoj i međunarodne odnose. Višnja Samardžija iz IRMO-a, koordinatorica projekta i moderatorica skupa, predstavila je Jean Monnet POLO-Cro 28 projekt. Skup se sastojao od 2 panela i bio je popraćenim dinamičnom raspravom.

U prvom panelu pod nazivom „Izazovi i djelotvornost Europskog semestra u novim EU članicama i Hrvatskoj“raspravljalo se o okviru Europskog semestra, odnosno glavnim instrumentima i vremenskom okviru tog procesa, s posebnim naglaskom na značaj i sadržaj specifičnih preporuka i kritičkim osvrtom na njihovo provođenje u Hrvatskoj.

U uvodnom djelu, u kojem je predstavila Europski semestar, Manica Hauptman posebno je naglasila da su procedura Europskog semestra i njezini instrumenti složeni zbog toga što ne postoji jedinstvena Ekonomska unija nego se radi o jednoj monetarnoj uniji i 28 različitih ekonomskih i fiskalnih politika 28 različitih zemalja članica. Također, istaknula je kako su u cijelom procesu preporuke i njihova implementacija i dalje najvažniji dio, a ostali instrumenti ih paralelno slijede. U ekonomskom ciklusu, najvažnija 4 stupa Europskog semestra za EU kao cjelinu su: Godišnji pregled rasta EU-a, izvješća za svaku pojedinu zemlju članicu (CountryReports), Nacionalni programi reformi i Programi konvergencije (za države koje nisu u Euro-zoni) odnosno Program stabilnosti (za članice Euro-zone) te Preporuke za 2016.-2017.  Paket Godišnjeg pregleda rasta EU-a donosi se u studenom, a od ove godine uključuje i dokument o investicijskim izazovima zemalja članica te uspostavu Regulative za potporni program za strukturne reforme. Naime, Komisija je 2015. godine uspostavila novi Odjel za potporu za izvođenje strukturnih reformi, koji će pomagati državama članicama u provedbi preporuka (za sada su to Grčka i Cipar, ali i Rumunjska, Slovenija, vjerojatno Mađarska i Hrvatska). Novost u paketu su i tematski dokumenti sa glavnim izazovima za svaku zemlju članicu.  Izvješća za svaku zemlju članicu za 2016. godinu donose se u veljači, a uključuju analizu ekonomske situacije, analizu reformi i analizu makroekonomskih neravnoteža za one zemlje članice za koje je Komisija utvrdila da postoje.

Na pitanje što Europski semestar znači za Hrvatsku kao novu EU članicu, Jakša Puljiz naglasio je kako je mehanizam Europskog semestra dobra prilika za Hrvatsku da se poprave javne politike te da one budu kvalitetnije i dugoročno bolje usmjerene i da na taj način ovaj mehanizam pomogne Hrvatskoj u izlasku iz krize u kojoj se još uvijek nalazi. To se prije svega odnosi na uspostavu dugoročno održivih financija, ali i jačanje ostalih komponenti u kojima Hrvatska zaostaje za ostalim zemljama članicama. Europski semestar je dobro razrađen mehanizam, posebno instrument preporuka, budući da su one obvezujuće te da postoje sankcije ukoliko se one ne provode. Međutim, niti jedna zemlja članica nije u potpunosti ispunila sve preporuke. To se odnosi i na Hrvatsku, iako statistika nije loša jer je Hrvatska „adresirala“ preko 50% preporuka za 2014. godinu od kada i službeno sudjeluje u procesu Europskog semestra. Najveći problemi za Hrvatsku su izazovi vezani uz financijsku stabilnost, odnosno proračunsku održivost te će morati uložiti još veće napore u sljedećoj godini kako stavila pod kontrolu proračunski deficit i javni dug. Kada se govori o provođenju potrebnih reformi valja naglasiti kako uz političku volju da se reforme pokrenu, značajnu ulogu ima i ukupan kapacitet (resursi) za provođenje preporuka, odnosno za pripremu i provođenje konkretnih reformi u zadanim rokovima. Kvalitetni zakonski propisi u tom procesu imaju značajnu ulogu, a hrvatska javna administracija se u tom području suočava sa velikim deficitom. Vezano za ispunjenje samih preporuka, Hrvatska je ostvarila solidan napredak u području razduživanja zdravstvenog sustava (veliki bolnički centri – preko 30 bolnica i 2 doma zdravlja ne generiraju nove obveze, a HZZO je smanjio svojeobveze za preko 300 milijuna kuna); boljem reguliranju i upravljanju javnim poduzećima; smanjenju parafiskalnih nameta (preko 300 milijuna kuna na godišnjoj razini) uz javno objavljivanje registara parafiskalnih nameta. Postoji i niz područja u kojima se treba napraviti više, uključujući održivost mirovinskog sustava, sustav socijalnih naknada, pravosuđe, sposobnost financijskog sektora, zdravstveni sustav te pitanje državnog deficita odnosno održivosti javnog duga.

Sagledavajući širu sliku sudjelovanja u Europskom semestru,Sanja Mađarević Šujster istaknula je kako se u dvije godine koliko Hrvatska sudjeluje u implementaciji Europskog semestra vide određeni pozitivni pomaci. To se prije svega odnosi na bolji fokus na reforme koje su bitne za Hrvatsku, odnosno na identifikaciju ključnih problema koji se trebaju rješavati u danom trenutku. Međutim, evidentno je da je dinamika provedbe i dubina reformi još daleko od zadovoljavajuće. Također, problem predstavlja i nestabilnost koordinacijskog mehanizma za provođenje Europskog semestra u Hrvatskoj i zato treba osigurati kontinuitet u operativnim i provedbenim timovima kako ne bi dolazilo do kadrovskih promjena i gubljenja institucionalne memorije. Drugi problem odnosi se na nedovoljno integriranje Europskog semestra u hrvatsko strateško planiranje (u institucionalni okvir za strateško planiranje) i budžetiranje, što je iznimno potrebno budući da je Europski semestar dugoročan proces koji se radi u suradnji s Europskom komisijom kako bi se ostvarili ciljevi strategije Europa 2020. Stoga naglasak treba staviti na organiziranje centralne strateške jedinice koja će se baviti isključivo tim procesom i na usklađivanje budžetskog okvira sa planiranim reformama i rješavati dugoročne probleme zemlje. U tom smislu od puno preporuka koje se izdaju treba odabrati i fokusirati se na najvažnije i kontinuirano raditi na problemima koji su već dugoročno prisutni i čije će rješavanje imati dugoročne implikacije.

Po pitanju reformi koje se trebaju provesti u Hrvatskoj, kako bi se smanjilo državni deficit i javni dug, Damir Novotny naglasio je da jedino radikalne reforme mogu Hrvatsku izvući iz pozicije najlošije ekonomije u EU-u, ako se izuzmu Grčka i Cipar. Razvojne prilike u Hrvatskoj su do sada bile propuštene jer nije bilo institucionalnog razvoja koji pridonosi redu i disciplini, ali i stoga što se ulagalo u neproduktivne strukture. Zato su potrebne strukturne i sadržajne reforme koje će poticati proizvodne strukture i smanjiti utjecaj državnog sektora. Hrvatska treba srediti javne financije, smanjiti javni dug, poticati regionalni razvoj i nastaviti s privatizacijom, jer je neodrživo da državni sektor bude nositelj ekonomskog razvoja. 4 sektora koja se moraju restrukturirati u Hrvatskoj i na koje se reforme moraju fokusirati uključuju zdravstveni i mirovinski sustav, obrazovanje i državna poduzeća.

Vezano uz provedbu preporuka, Manica Hauptman istaknula je kako Europski parlament provodi nadzor, međutim u procesu Europskog semestra nema ulogu su-odlučivanja (zakonodavnu ulogu), tako da nema mehanizme kojima bi privolio države da ispunjavaju preporuke. Komisija ima dva mehanizma pritiska za provedbu preporuka i provođenje strukturnih reformi. To je suspenzija korištenja EU fondova, što je privremeno rješenje jer se suspenzije otkazuju kada se učini određeni pomak u ispunjavanju preporuka i financijske kazne za prekomjerne deficite i makroekonomske neravnoteže, koje do sada nisu bile upotrjebljene, budući da iziskujupotporu država članica koje ne žele koristiti ovo sredstvo, jer bi se i one možda mogle naći u istom postupku. Kada se govori o Hrvatskoj, mnoge preporuke jesu adresirane i učinili su se neki pomaci, međutim problem je u pravilnoj provedbi preporuka. Ovo se prije svega odnosi na obrazovni i zdravstveni sustav, gdje adresiranje preporuka uglavnom podrazumijeva prikupljanje podataka i izradu analiza i strategija, a stvarna provedba i konkretni pomaci izostaju.

Jakša Puljiz potvrdio je da je sudjelovanje Hrvatske u Europskom semestru doista počelo s naglaskom na analizu te da je sam tekst preporuka upućivao na potrebu izrade analiza i utvrđivanja stanja. Navedeno je razumljivo, jer iako reforme trebaju biti brze i oštre, one moraju biti dobro pripremljene. Zbog toga svaki reformski paket započinje analitikom, koja iziskuje određeno vrijeme. Međutim, već u preporukamaza 2015. godinu uočljivo je da se traži manje analitike, a sve više konkretnih aktivnosti i u tom smjeru će ići preporuke za naredne godine. Također, naglasio je da se u zdravstvenom sustavu vide konkretne promjene, od samog modela financiranja bolnica, ušteda u javnoj nabavi i informatizaciji zdravstva, odnosno stvorene su pretpostavke za održiv zdravstveni sustav. Trenutno se u ovom sustavu najviše radi na uvođenju varijabilnog dijela plaće, što iziskuje određeno vrijeme ukoliko se želi napraviti na pravi način, bez iskrivljenih rezultata. Vezano za preporuke o deficitu i rokovima koje je Komisija zadala Hrvatskoj, u Programu konvergencije predviđena je 2017. za usklađivanje. U 2015. godini očekuje se da će se ispuniti prognoze iz Programa konvergencije, odnosno deficit od 5% BDP-a u 2015.godini. Međutim, prognoza isto tako predviđa smanjivanje deficita na 3.9%BDP-a u 2016. i 2.7% BDP-a u 2017., za što će biti potrebno uložiti značajne napore. Tu se pojavljuje problem Vlade, jer koliko god dulje traje proces sastavljanja Vlade to je manji manevarski prostor za ostvarivanje planiranih ušteda. Bitno je naglasiti da koliko god se određene uštede žele brzo provesti, svaka od njih zahtijeva određenu proceduru, uglavnom zakonodavnu, koja iziskuje određeno vrijeme. Ukoliko se navedeno odgađa, odgađa se i fiskalni efekt. Problem je ukupan kapacitet za provođenje reformi i činjenica da se neke reforme ne mogu provesti dovoljno brzo. U cjelokupnom sustavu državne uprave postoji inercijski karakter odnosno inercijski pristup prema ključnim generatorima duga. U okviru Nacionalnog plana reformi potrebno je prioritizirati, odnosno rangirati mjere obzirom na njihov mogući učinak na dug i deficit. Preporuke Komisije obuhvaćaju samo jedan segment onoga što je potrebno, odnosno samo neka područja. Jedan dio Nacionalnog plana reformi nije obuhvaćen preporukama i tu postoji nedostatak političkog pritiska za dosljedne provedbe.

Vezano za prioritete na koje bi se Vlada trebala fokusirati kako bi ispunila preporuke u okviru Europskog semestra, Sanja Mađarević Šujster naglasila je kako se Hrvatska nalazi u situaciji u kojoj nema više prostora za daljnje odgađanje fiskalne konsolidacije. Prije svega jer se riskira kažnjavanje tržišta, što se u određenoj mjeri već i događa, budući da Hrvatska plaća znatno veće premije na rizik od susjednih zemalja i zemalja koje nisu članice Euro-zone tj. Bugarske i Rumunjske. Ovo se odražava ne samo na trošak javnog sektora nego i privatnog, a time se koči potencijal same ekonomije. Dakle, fiskalna konsolidacija je prioritet broj jedan. Međutim, u trenutnoj situaciji alati i mogućnosti su znatno ograničeni, jer se sa cijelim procesom nije krenulo ranije. Odgovornost je prije svega na nacionalnim vladama, a EU birokraciju treba gledati kao ispomoć koja pruža dodatne analitike i strateški okvir u kojem se kreću sve države članice. Neambicioznost vlada od 2009. godine nadalje i pogreške koje su učinjene do 2008., svaku slijedeću vladu dovest će u situaciju provođenja hitnih i oštrih reformi, jer se ne može dozvoliti daljnje akumuliranje duga (koji će ove godine iznositi čak 89%) i nastavak deficita preko 5%. Koliko tu Komisija može pomoći vrlo je upitno, jer su neke zemlje, uključujući i članice Euro-zone, već dugo godina u Proceduri prekomjernog deficita, što ukazuje na problem sankcioniranja, ali i dosljedne provedbe politika što ovisi isključivo o nacionalnim vladama. Hrvatska se trenutno nalazi u bloku sa Francuskom i Italijom, što stvara prostor za sporije i neambicioznije djelovanje i veći oportunitetni trošak za budući rast i razvoj. Međutim, Hrvatska ne može dalje odgađati fiskalnu konsolidaciju i potrebna joj je radikalna promjena u promišljanju i djelovanju. Hrvatska treba do kraja 1. kvartala napraviti kredibilni i vjerodostojni plan, koji pokazuje način i dinamiku provedbe i onda u 2. kvartalu, kada dolazi procjena rejtinga, pokazati da je krenula u provedbu plana.

Damir Novotny naglasio je da u trenutku kada javni dug Hrvatske dosegne 90% BDP-a prestaju sva ulaganja i da stoga Hrvatska nema vremena za mikro-reforme. Za smanjenje javnog duga predložio je brzu privatizaciju javnih poduzeća, koja su veliki generatori duga, aktivaciju državne imovine te smanjenje plaća u državnom sektoru uvođenjem npr. rada na nepuno radno vrijeme (part time work) i povećanje produktivnosti.

U drugom panelu pod nazivom „Učinci provedbe europskog semestra na socijalne aspekte društva“ raspravljalo se o iskustvima novih država članica u procesu Europskog semestra (Slovačka, Češka, Mađarska i Slovenija) i preporukama za Hrvatsku te sudjelovanju socijalnih partnera i predstavnika civilnog društva u pitanjima i procesima vezanim za Europski semestar.

Govoreći o iskustvima Slovačke, Nj. E. Priputen istaknuo je da je učinkovitost nacionalnog gospodarstva Slovačke u usporedbi s prosjekom EU-a,  u razdoblju od 2004. godine, kada je ušla u EU, do danas porasla sa 57% na više od 75% prosjeka EU-a. Slovačka je nakon razdoblja krize uspjela smanjiti nezaposlenost (sa 13% u 2008.  na nešto manje od 11% prema posljednjim podacima), državni deficit je 2.87% BDP-a, javni dug u 2014. iznosio je 53.6%, a BDP je u 2014. porastao za 2.4%. Posljednje preporuke Komisije za Slovačku odnosile su se na područja oporezivanja i zdravstva, tržišta rada, obrazovanja i ulaganja u infrastrukturu. Učinkovitost oporezivanja se poboljšala te se porezni jaz smanjio za četvrtinu u razdoblju od 2012. do 2014.. Vlada nastavlja s mjerama učinkovitosti oporezivanja, ne samo po pitanju PDV-a. Ostale mjere financijske administracije doprinijeti će smanjenju administrativnog tereta. Strukturne promjene u području obrazovanja uglavnom su usmjerene na povezivanje strukovnog obrazovanja i prakse, dvojno obrazovanje, proširenje kapaciteta dječjih vrtića i potpora integraciji marginaliziranih zajednica. Mjere za potporu znanosti, istraživanja i razvoja trebale bi povećati rashode i učinkovitost korištenja javnih novčanih sredstava. Plaće pedagoških radnika su u porastu. Situacija na tržištu rada se popravlja i smanjuje se nezaposlenost. Vlada će nastaviti s reformom zavoda za zapošljavanje te provođenjem mjera politika aktivacije mladih i dugoročno nezaposlenih. Nastavit će se potpora centara socijalnog rada za rad s romskom djecom. U kontekstu veće participacije žena na tržištu rada povećao se dječji doplatak, podupiru se potpore za zapošljavanje majki s djecom i dječji kutak kod poslodavaca. Provest će se integrirani model zdravstvenih usluga, učinkovitost procesa pružatelja zdravstvene skrbi bit će poboljšan putem isplaćivanja dijagnostičkih skupina, a medicinski zahvati bit će objedinjeni. Izgradnja nedostajućih dijelova cesta i autocesta, povećanje značaja željezničkog prometa kao i poboljšanje učinkovitosti javnog prijevoza ključni su ciljevi u prometnoj infrastrukturi. Treba naglasiti da su reforme imale značajan utjecaj na društvo. To se primjerice odnosi na povećanje kapaciteta dječjih vrtića, napore za poboljšanje sustava zdravstvene skrbi i mjere za rješavanje situacije dugoročno nezaposlenih. Međutim, najteže promjene su one koje mijenjaju kulturu. Slovačka je uspješna u mijenjanju kulture po pitanju utaje poreza, gdje je Vlada dala jasan znak da je utaja poreza neprihvatljiva i da neće biti tolerirana. Naravno, još se mnogo toga treba napraviti u Slovačkoj, ali promjene koje su se do sada dogodile su pozitivno percipirane u društvu.

Vezano za sudjelovanje Češke u Europskom semestru, Nj. E. Košatka istaknuo je da, iako je teško kvantificirati gospodarski utjecaj Europskog semestra na Češku, taj mehanizam svakako čini pozitivan faktor gospodarskog razvoja zemlje. Češka se dobro adaptirala na Europski semestar, a Češka vlada odgovorno je pristupila ispunjenju obaveza. Prije svega, Vlada je nastojala postići maksimalnu mjeru društvenog konsenzusa o planiranim reformama te je od početka uključivala sve socijalne partnere u cijeli proces. Naime, Češka vlada organizirala je okrugle stolove sa socijalnim partnerima na kojima se raspravljalo o svim reformskim prijedlozima te na taj način dobila vrijedne informacije i podatke, koje su se uobličile u tekst Nacionalnog plana reformi. Tijekom vremena smjernice za Češku su se mijenjale, a Vlada je većinu nastojala ostvariti. Međutim, treba naglasiti i kritike Češke vlade po pitanju preporuka, koje se odnose na veliki broj smjernica te relativno značajnu razinu njihove preskriptivnosti. Naime, preporuke se ne odnose samo na određena područja već vrlo detaljno ukazuju državama članicama na koji način određene reforme treba provesti, što umanjuje osjećaj poistovjećivanja država članica s preporukama, odnosno slabi osjećaj vlasništva nad reformama. Što se tiče primjera ostvarivanja preporuka, vlada Češke je u prethodnom razdoblju provela relativno snažnu fiskalnu konsolidaciju. Međutim, u skladu sa smjernicama, od 2014. se odlučila za ekspanzivnu politiku koja je potakla gospodarski rast. Ova politika kulminira ove godine te se od 2016. godine pa do kraja horizonta predviđaju pozitivni fiskalni utjecaji kao rezultat prihodovnih mjera povezanih s rezultatom borbe proziv porezne evazije. Vlada je uspješno implementirala smjernicu smanjivanja velikog poreznog opterećenja osoba s malim prihodima, prebacivanjem poreznog opterećenja na druga područja. To se provelo na način da su donesene mjere za smanjenje poreznog opterećenja zaposlenih umirovljenika i obitelji s djecom. Smanjeni prihodi proračuna će se dijelom kompenzirati prihodima iz povećanja poreznih stopa na igre na sreću (planirano od 2016. godine) i postupnim povećanjem oporezivanja duhanskih proizvoda (planirano za razdoblje 2016.-2018.). Hrvatskoj se mogu preporučiti dvije specifične stvari. Prvo, intenzivna komunikacija s Komisijom tijekom Europskog semestra, uključujući detaljnu pripremu izvješća za bilateralne razgovore s Komisijom. Dobra komunikacija s Komisijom može pripomoći u rješavanju eventualnih uzajamnih nerazumijevanja i prije svega precizirati ciljeve smjernica od strane Komisije. Time će se zemlja članica lakše složiti s preporukama i ojačati osjećaj vlasništva nad procesom. Drugo, vrlo je važan dijalog sa socijalnim partnerima, koji mogu pripomoći u postizanju širokog socijalnog konsenzusa za pripremljene reformske mjere Vlade.

Krešimir Jurlin naglasio je kako se indikatori koji se koriste u EU-u za procjenu stanja u zemljama članicama trebaju dopuniti, provjeriti i analizirati, kako bi se pridonijelo daljnjoj integraciji Unije i boljoj koordinaciji politika. Navedeno je potkrijepio primjerima iskustava Mađarske i Slovenije u kontekstu Europskog semestra. Naime, Mađarska evidentno nije zadovoljavala kriterije iz Maastrichta te se samim pristupanjem EU-u našla u Proceduri prekomjernog deficita. S druge strane, Slovenija je imala javni dug na razini 22% BDP-a 2008., a 2014. taj podatak je dosegao 81%, što upućuje na to da postojeći indikatori nisu dobro detektirali stanje i promjene u Sloveniji. Stoga EU sada koristi puno bolje indikatore i mehanizme kako bi procijenila što se zaista događa u pojedinim ekonomijama zemalja članica. Tako se npr. indikatori za Sloveniju odnose na udjel loših kreditnih plasmana te stupanj zaduženosti privatnih poduzeća, što se treba pratiti jer se vrlo lako može pretvoriti u problem odnosno porast javnog duga, a time i javni problem. Mađarska je npr. relativno uspješno tijekom krize uspjela konsolidirati svoje javne financije. To je učinila mjerama poput zahvaćanja privatnog mirovinskog sustava ili tzv. Robin Hood porezima (zahvaćanje telekoma, banaka, energetskih kompanija). Temeljem tih poteza, Mađarska je izašla iz PPD-a te je uspjela osloboditi privremeno zamrznuta sredstva Kohezijskog fonda. Međutim, sada se nalazi pod blažim sustavom kontrole svojih makroekonomskih i razvojnih politika koje kritiziraju upravo te mjere. Također, zanimljivo je da se preporuke Komisije za Mađarsku odnose na povećanje ulaganja u istraživanje i razvoj, povećanje javnih sredstava za zdravstvo, veće uključivanje civilnog sektora u nadzor korupcije, međutim sve navedeno je povezano sa proračunskim rashodima koje je Mađarska uspješno smanjila. Isto tako, Mađarska je uvela flat rate porezne stope na dohodak, što je sada pod kritikom Komisije, jer ne uključuje socijalnu pravednost. Ovi primjeri ukazuju na problem nedostatka sveobuhvatne dosljednosti u provođenju gospodarskih planova država u Europskom semestru i neučinkovitost mehanizma nadzora provođenja mjera odnosno preporuka.

Vezano uz praćenje procesa Europskog semestra, Marina Škrabalo je podsjetila na ulogu Europskog gospodarskog i socijalnog odbora (EGSO) kao posebnog stručnog tijela za praćenje Europskog semestra i strategije Europa 2020. Također, istaknula je kako Europski semestar služi za koordinaciju ekonomskih politika zemalja članica, ali njegova primarna uloga je doprinos provedbi Europa 2020. Međutim, preporuke kao i nacionalni programi reformi uglavnom su fokusirani na smanjenje deficita i makroekonomsko stanje. Naglasila je i kako su pitanja poput borbe protiv siromaštva, obrazovanja i istraživanja i inovacija slabo zastupljene u Nacionalnom programu reformi Hrvatske, dok su u prvom planu proračunska politika i strukturne reforme. Slijedeće godine može se očekivati određena revizija strategije Europe 2020 koja već kasni 6 mjeseci i koja će se uvelike nasloniti na nove globalne ciljeve održivog razvoja. Navedeno može dovesti do snaženja socijalne dimenzije Europe 2020, kao što će to učiniti i oblikovanje novog provedbenog paketa (pillarofsocialrights)koje je Juncker najavio. istaknula je kako će Europski semestar, kao instrument planiranja svih ekonomskih politika u Europi, uskoro biti vrlo politizirano pitanje. Cijeli europski mehanizam upravljanja prekomjernim deficitom otvoren je snažnom utjecaju vanjskih izazova, kao što je sada migracijska kriza i sigurnost, budući da oni utječu na funkcioniranje socijalnih mreža, javnih usluga, obrazovnog sustava, integracijskih politika, tržišta rada. Ti izazovi dovode do spleta javnih politika koje postaju relevantne, a to jača važnost uloge predstavničkih tijela građana, u našem slučaju Hrvatskog sabora koji će morati donositi strateške odluke. Dakle, može se i strateški probiti deficit, ali s određenim ciljem, poput investiranja u obrazovanje, razvitka integracijske i politike azila ili ulaganja u regionalni razvoj, ali ne zbog namirivanja klijentelističkih skupina. Nadalje, istaknula je značaj i potrebu uvođenja tzv. „zlatnog pravila“ koje podrazumijeva primaran fokus javne potrošnje na investicije koje će donijeti povrat, uključujući investicije u društvena područja. Naglasila je i važnost dijaloga u cijelom procesu Europskog semestra, budući da je taj proces previše gust i pretpostavlja dobro komunikacijsko i koordinacijsko djelovanje. Vezano uz to, Gospodarsko i socijalno vijeće (GSV) u Hrvatskoj trebalo bi imati jači utjecaj na provedbu preporuka, a potrebno je i provesti procjenu socijalnih učinaka.

Krešimir Sever naglasio je da je najveći problem neuključivanje socijalnih partnera u pripremu i raspravu. Kompletna priprema u pogledu Europskog semestra 2014. godine prošla je mimo socijalnih partnera. Nažalost, to se nije bitno promijenilo ni 2015. godine. Socijalni su partneri u ožujku dobili priliku na sjednici GSV-a čuti pripreme RH vezane za Europski semestar i nacionalni plan reformi, no samo na razini informiranja, a ne i na razini aktivnog sudjelovanja u donošenju odluka i plana. Vlada nije informirala socijalne partnere o tome kako je zamišljen nacionalni plan reformi, već je plan po prvi put postao dostupan kadase uputio Europskoj komisiji i objavio na stranici Vlade. Bilo bi logično da Vlada, kada u listopadu priprema poruku Komisiji o tome kako će izgledati njezin proračun za naredno razdoblje, u taj proces uključi i socijalne partnere. Socijalni partneri nisu uključeni ni u pripremu za Europski semestar za 2016. godinu. Međutim, to nije pitanje samo Europskog semestra, već općenito stanja sustava socijalnog partnerstva u RH. Vlada je u svom mandatu donijela 820 zakona, od čega je 658 doneseno po hitno postupku, a samo 275 onih koji se tiču usklađivanja s europskom pravom stečevinom. Vlada je zakone u hitnoj proceduri donosila bez uključivanja socijalnih partnera ili s njihovim uključivanjem u zadnjoj fazi, uz iznimku Ministarstva pravosuđa.

Bernard Jakelić istaknuo je kako je Europa 2020i snažan alat kohezijske politike. Ako se ne prate politike EU-a, ostaje se u dugoročnom i cjelovitom disbalansu između razvijenih zemalja EU i onih nerazvijenih. Nacionalne reforme RH ne korespondiraju s preporukama Europskog semestra. Procesi u Hrvatskoj traju dugo ili se pak tijekom provedbe mijenjaju te postaju konfuzni i nedorečeni, a to je problem institucija i sustava. U uređenom sustavu, stvari moraju funkcionirati. Kada se principijelno i dosljedno provodi odlučeno, problema nema. Također, istaknuo je da kao predstavnik HUP-a zagovara ulaganje u obrazovanje, koje je temelj razvoja svakog društva. Pri tome je potrebno fokusirati se na ulaganja u postojeće centre izvrsnosti, koji bi trebali biti temelj našega razvoja.

Program okruglog stola